Teško je hrvatskom filmu. Stisnut, s jedne strane, nenadmašnom američkom serijom produkcijom koja svako malo izbac proizvod koji postavlja nove scenarijske standarde, i s druge, znatno opuštenijim i raspoloženijim susjedima kada su u pitanju ti prokleti scenariji, naš malisan se prilično muči.
Kulenovićev film u mnogočemu je korak unatrag u vremenu kada domaća proizvodnja nesumnjivo doživljava malu renesansu i počinje hvatati trendove koje joj nameću maloprije navedeni krivci. Glumački je osrednji jer tijekom cijelog filma kvaliteta oscilira, a jaz između talentiranih glumaca i stare garde te onih manje talentiranih golem je i vrlo vidljiv.
Žanrovski se film ne može odrediti jer se valja posvuda, malo je romantičan, malo simpatičan, malo ozbiljan, malo društveno angažiran i tako… Iskustvo u snimanju serija očito je s obzirom na karakter određenih scena i njihovu upitnu vrijednost u pogledu cijele priče.
Iako na momente duhovit i sramotan, film jednostavno teško nalazi uporište, često dijalizi djele plastično (vječit, ali baš vječit problem modernoga hrvatskog scenarija) i izvještajno, a preforsirana purgerština prelazi u afektiranje i s vremenom postaje irritantna.
Hrpos psovanja ne postiže se realističnost, već pametno postavljenim psovkama povezanima s tematikom i trenutkom koje izgovaraju kvalitetni glumci s određenom karizmom. Ovakvo nemaju neki poseban efekt. Najčešće, zapravo, umjesto oštro i bezraznog humoru imate tupasto-benigni rezultat.
Zato i u pogledu sljedeće stavke, ritma, film jedva dobiva prolaznu ocjenu jer češće imate dojam da se vuče nego da trči, i postaje vam dosadno. Nadalje, u filmu, navodno vrlo glazbeno orijentiranom, nakon gotovo dva sata baš se i niste naslušali mnogo glazbe, tek tu i tamo. Šteta, jer Kulenović sigurno može bolje s obzirom na Ravno do dna i Bitange i princeze.
