Jasno je da će slovenska politika i ovaj put nastojati odugovlačenjem odgoditi rješenje graničnog spora presudom Međunarodnog suda.
Opljačkali ste, primjerice, banku. Kirinovi i Bajčevi momci bili su zauzeti nekim drugim prioritetima, vi ste u međuvremenu postigli obiteljski konzensus da si kupite jahtu, ženi automobil, a punicu počastite tečajem tanga u Buenos Airesu. Kad, eto nesreće: Kirinovi momci kucaju na vrata, Bajčevi podižu optužnicu. A vama se ne ide pred taj sud jer nekako slutite da bi mogao presuditi u tom sporu i to bi moglo poremetiti političku stabilnost u vašoj kući zbog neispunjenih obećanja. I onda vam sine spasonosna ideja: pristajete, ali samo pod uvjetom da taj sud sudi prema načelima pravednosti. Pritom ste sigurni da nije pravedno da nakon čvrstih obećanja vaša punica ne ode na taj tečaj tanga u Buenos Aires kad toliko drugih punica tamo odlazi. Dakako, nitko vas ne bi shvatio ozbiljno. Kako vam uopće pada na pamet uvjetovati sudu kako će suditi i tražiti od njega da ne sudi prema zakonu, nego u skladu s vašim doživljavanjem pravednosti?
Nije mi namjera uspoređivati ni Hrvatsku, a ni Slovenciju s pljačkašima banaka. Države ipak te stvari rade sofisticiranije. No i one su dužne raditi ih u skladu sa zakonima. A uvjet Međunarodnom sudu pravde u Haagu da sudi u skladu s načelom pravednosti, koje je uoči sastanka premijera Sanadera i Janše na Bledu iznijelo slovensko političko vodstvo, nije u svojoj biti nimalo različit od zahtjeva stranke pred bilo kojim sudom da suci sude prema načelu pravednosti. Dakle, ne prema zakonu, odnosno u ovom slučaju prema međunarodnom pravu, nego prema njihovu poimanju pravednosti. U kojačnici, uvjetujete mu da sudi tako da vaša punica može ići na tečaj tanga u Buenos Aires. Međunarodni sud pravde nije savjetodavni posrednik u sporovima među državama, nego njegovih 15 sudaca donosi pravomoćnu presudu nakon što države iznesu svoje argumente. A sudi prema zakonu, odnosno prema međunarodnim konvencijama, a ne prema nečijem doživljaju pravednosti. Taj je sud zapravo i osnovan voljom država članica UN-a upravo zato da bi se sudskim pravorijekom ograničili ‘doživljaji’ pravednosti pojedinih država. Stoga ne iznenađuje neveselo lice slovenskog premijera nakon dogovora na Bledu da hrvatsko-slovenski granični spor u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali riješi Međunarodni sud pravde. Slovenka je država u proteklih 15-ak godina iskorištavala sve mogućnosti da rješavanje hrvatsko-slovenske morske granice isključi iz normi međunarodnoga prava. I, ma koliko to slovenski vrh negira, očito je dogovor postignut pod pritiskom Europske unije, koja ne želi da Slovenija kao buduća predsjedateljica opterećuje Uniju svojim pokušajima da izbjegne međunarodno pravo u sporovima s drugim državama. Iz reakcije slovenskih stranaka (jedino su Pahorovi socijaldemokrati podržali dogovor) i minoriziranja bledskoga dogovora o rješenju spora pred Sudom u Haagu njegovim ponovnim svodenjem na arbitražu jasno je da će slovenska politika i ovaj put nastojati odugovlačenjem odgoditi rješenje graničnoga spora presudom Međunarodnog suda.
