Home / Ostalo / Još jedna staromodna Fedra

Još jedna staromodna Fedra

Najavljuvana kao udarni projekt dramskoga programa 53. splitskog ljeta, Racineova Fedra u režiji talijanskog redatelja Marca Sciaccaluge obećavala je mnogo. Primamljiva zbog izabrane glumačke ekipe (koju uz Bojanu Gregorić-Vejzović kao nositeljicu naslovne uloge čine Suncana Zelenika Konjević, Aleksandar Cvjetković, Trpimir Jurkić, Lidija Florijan te mlade glumačke snage Dijana Vidušin, Lada Bonacci i Mijo Jurišić), ambijentalnosti antičkih podruma Dioklecijanove palače te hvatanja u koštac s tekstom koji u izvanrednom prijevodu Vladimira Gericća izbjegava zamke strogih aleksandrinaca i statičnosti ispisanih prizora, Fedra je svoju publiku osigurala već i prije premijerne izvedbe, ali ju je, čini se, i prilično izmorila.

Naime, dva i pol sata splitske Fedre u čitanju talijanskoga gosta Sciaccaluge, koji Racineovu tragediju postavlja drugi put, tek je jedna u nizu kazališnih osrednjosti napravljena bez konkretnoga redateljskoga ključa koji zadani tekst tretira kao jedini mogući oslonac kazališnoga čina. Minimalistički intervenirajući u izabrani prostor, redatelj je pod prekrio pije-skom, a u svojoj se inscenaciji koristi još jedino decen-tnim i suptilno nijansiranim svjetlom Zorana Mihanovića te umirujućim tonovima indijskoga glazbenika Surama-nije. Koncentriran na glumačku igru, Sciaccaluga se gotovo isključivo bavi svlađavanjem opasnosti stiha, iskušavajući uz pomoć jezične savjetnice Jagode Granić prirodnost Racine-ovih aleksandrinaca. Iako u tome uspijeva, jer scenki je govor cijele glumačke ekipe doista na zavidnoj razini i prilično daleko od neželjena patosa, kao da se, nažalost, na tome i zaustavlja.

Sciaccalugina se mizanscenska rješenja tako čine poput nepromišljenih skica koje tek pri-željkuju konkretnu scensku akciju, a svako emotivno nijansiranje zadržava se uvijek u glasu, dok se glumačka tijela ne uspijevaju osloboditi suviška patosa pa njihovi scenki napori katkad djeluju poput ishitrena ispada.

No bez obzira na neinventivnost redateljskoga koncepta kojemu nije pomogla ni sugestivnost hladnih, zagastih podrumskih zidova ni odlična kostimografija Valerije Manari, glumački je ansambl ipak uspio osigurati trenutke kvalitetne kazališne igre, doduše u prilično staromodnoj maniri koja se prilično uporno odriče suvremenosti.