2,5 milijardi kuna poticaja

Stanje na domaćem terenu gotovo je nespojivo s mogućnostima koje otvara svjetska i domaća potražnja za kukuruzom, pa bi hrvatska priča o zlatnom zrnu, koje ove sezone na svjetskim burzama ruši sve rekorde, opravdano je bojati se, mogla završiti kao priča o izgubljenim prilikama.

Hrvatska će za dvije godine trebati dodatnih 700 tisuća tona kukuruza, a do 2013. potražnja za tom žitaricom na hrvatskom tržištu povećat će se za više od tri milijuna tona, što znači da ćemo uz sadašnju godišnju potrošnju od oko 1,5 milijuna tona, uglavnom namijenjenu stočnoj hrani, trošiti i do pet milijuna tona kukuruza. Ti milijuni tona neće biti namijenjeni uzgoju stoke, nego proizvodnji škroba i etanola. A riječ je o tek skromnoj procjeni na osnovi koje je lako zaključiti da bi ulaganje u proizvodnju kukuruza u Hrvatskoj u godinama koje dolaze mogao biti unosan posao. Ali i vrlo rizičan.

Už još pokušu tisuću tona proizvedenog kukuruza, dodat će seljaci, mogle bi se osigurati i povoljne cijene mesa i razvoj stočnog fonda u Hrvatskoj te ono o čemu hrvatsko selo sanja – samostatnost u prehrani i obrana hrvatskog tržišta hrane, posebice mesa, od utjecaja svjetskih cijena. Iz DC-ove političke kuhinje dolazi čak i prijedlog da bi kukuruz trebao postati strateški hrvatski proizvod.

Početak naše priče o kukuruzu i velikom potražnji za njim zbog proizvodnje novih goriva realan je, a samostatnost u prehrani uz cijene koje ne bi rasle onako kako rastu u svijetu ipak je bliže znanstvenoj fantastici.

SAD se već odlučio za kukuruz, odustao od poticanja njegova izvoza, zbog čega je zavladala glad u Meksiku, a to je vjerojatno više od suše utjecalo na rast svjetskih cijena. U SAD-u tvornice bioetanola niču kao gljive poslije kiše, pa analitičari proriču budućnost u kojoj će se, kad je riječ o kukuruzu, za koju godinu birati hoćemo li voziti na bioetanol ili ćemo jesti meso. Znanost je pred izazovom da smisli kako proizvoditi bioetanol bez kukuruza. Najave za hrvatsko tržište više su nego zanimljive.

Već iduće godine uoči berbe kukuruza kompanija GP&Partners – industrija škroba d.d. trebat će, kažu, 200 tisuća tona kukuruza za proizvodnju škroba u svojoj novoj tvornici koju gradi u Belom Manastiru, potvrdila je Lideru direktorica prodaje Anita Žagar.

• Za proizvodnju škroba kukuruza nam je osnovna sirovina; otkupljivati ga počinjemo iduće sezone, a ono što ne možemo skupiti u Hrvatskoj na području Slavonije i Baranje, uvest ćemo iz Mađarske i Srbije – kaže Žagar i naglašava da ne očekuje kako će sve potrebne količine uspjeti dobiti u Hrvatskoj jer prinosi domaćih proizvođača nisu kakvi bi mogli biti.

Za manje od dvije godine Marko Melčić, vlasnik tvrtke Vukovar Etanol, napokon pokreće prvu od pet tvornica bioetanola, koja će biti smještena u općini Lovas pokraj Vukovara i koja će, prema njegovim najavama, 2009. trebati 500 tisuća tona kukuruza. Do 2013. Melčić planira otvoriti pet tvornica bioetanola u Hrvatskoj, što samo njegove potrebe za kukuruzom podiže na 2,5 milijuna tona. Upravo toliko kukuruza Hrvatska je ukupno proizvela 2002., ujedno najbolje godine kukuruza u posljednjih sedam godina.

• Iz Hrvatske bismo kupili kukuruza koliko možemo dobiti po svjetskim cijenama, odnosno onima na Čikaškoj burzi, a to je trenutačno 3,75 dolara po bušelu (tona kukuruza stoji 137 dolara). Ostalo ćemo uvoziti iz Panonskog bazena iz Mađarske, Rumunjske i Srbije – kaže Melčić, kojemu ovogodišnja visoka cijena kukuruza na svjetskom tržištu nije važna jer, kao što objašnjava, otkup kukuruza po svjetskim cijenama za proizvodnju bioetanola isplativ je dok god raste cijena nafta, odnosno dok je nafta skuplja od bioetanola, a taj je trend nedvojben.

U tu svoju računicu namijenjenu ilustraciji potražnje za kukuruzom u godinama koje dolaze ubrojili smo samo konkretno najavljenu potražnju poduzetnika, ali treba uzeti u obzir da se biogorivima namjerava baviti i Todorčev Agrokor – potražnji za kukuruzom, pa i drugim žitaricama, poput uljane repice, sirovine za biodizel, samo je nebo granica.

Mogućnosti koje otvaraju nova goriva i stanje na domaćem terenu, bar kad je riječ o proizvodnji kukuruza, gotovo su nespojivi, pa bi hrvatska priča o zlatnom zrnu koje ove sezone na svjetskim burzama ruši sve rekorde, opravdano je bojati se, mogla završiti kao priča o izgubljenim prilikama.

Tužne, spaljene stabljike, koje nisu dosegnule ni dva metra, a trebale su premašiti tri, smeđi plodovi i suha zemlja u kojoj se gnojivo zbog nedostatka kiše nije ni otopilo, posvjedočili su nam tužnu priču o kukuruzu u okolišu Garešnice koju su nam pokazali predsjednik Nezavisnih hrvatskih seljaka Mato Mlinarić i proizvođač kukuruza Dražen Kunješić. Od županije do županije procjenjuje se šteta, pa seljaci i političari skloni predizbornoj promidžbi u izbornoj godini tvrde da će urod kukuruza, ovisno o lokaciji, biti od 30 do 70 posto manji. Mlinarić i Kunješić kažu da će se za seljake ponoviti priča s pšenicom i da će trgovci od njih kupiti kukuruz, držati ga neko vrijeme i prodati uz visoku maržu. Kažu da ove godine neće profitirati na visokoj cijeni kukuruza; što više, neće im ostati te žitarice za prehranu stoke jer ugovaraju sjetve, trgovcima koji im daju repromaterijal, njome moraju vratiti uloženo. Oni seljaci kojima ostane nešto viška, prodat će ga zbog visoke cijene i likvidirat će stočni fond, a zatim će meso poskupljati i do 30 posto.

Trgovci kukuruzom sušu vide manjom, pa tako njihove procjene kažu da će urod biti 10 do 30 posto manji. Izvršni direktor Granolija Ivica Čapo kaže da se izjave inače ne daju prije nego što kombajni uđu u polje, dakle za mjesec dana. – Vjerujem da će količine kukuruza od ovogodišnje žetve biti dovoljne za hrvatske potrebe.

Štetu je teško procijeniti. Da nije bilo suše, kukuruza bi bilo dovoljno i za izvoz. Problem je u tome što su već godinama preduvijada godišnje proizvodnje kukuruza veća od realnih mogućnosti proizvodnje – kaže Čapo.

Direktor Žito Osijeka Marko Pipunić vodi tvrtku koja bi na kukuruzu mogla profitirati jer ima nešto lanjskih zaliha.

• Imamo pet tisuća tona prošlogodišnjih zaliha kukuruza i možemo pokriti potrebe svojih kupaca. Nema podloge za povećanje cijena kukuruza jer stočari to ne mogu podnijeti. Jednostavno bi mogli propasti, a profitirali bi uvoznici jeftinog mesa – kaže Pipunić.

Suša je ove godine, slažu se mnogi, više politička nego meteorološka kategorija. Istina, pogodila je neke mikrolokacije.

Direktor marketinga Bc Instituta Đuro Lukić objašnjava da je najveću štetu suša prouzročila na kukuruzu zasijanom na pjeskovitu tlu gnojenom u proljeće.

• Oni koji su slušali struku i gnojili zemlju u rujnu, imaju manju štetu, a kukuruz posaden na teškim tlima nije toliko pogoden sušom. Najveće štete mogu se očekivati u Osječko-baranjskoj županiji, ali u drugim dijelovima Hrvatske ima proizvođača koji unatoč suši imaju dobar urod – kaže Lukić, koji tvrdi da bi proizvodnja po hektaru kukuruza u Hrvatskoj u prosjeku trebala biti osam tona, a sada je dvostruko manja.

I dok sezonsko prepucavanje seljaka i trgovaca o cijeni koja je dosegnula 1,60 kuna po kilogramu u međusobnoj trgovini seljaka (lani se u rujnu kukuruzom u veleprodaji trgovalo u rasponu od 0,70 do 0,90 kuna) i prepucavanje seljaka i države o odstotima tek slijedi, zanimljivo je primijetiti da se kukuruz, žitarica budućnosti u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina proizvodi tako što se smanjuje površina za njegov uzgoj, pri čemu je ta ista površina usitnjena među mnogim malim obiteljskim gospodarstvima i od te žitarice već desetak godina svi odustaju.

Stipan Bilić iz Hrvatske udruge polodavaca kaže da tvrtke proizvode 51 posto kukuruza, a obiteljska gospodarstva 49 posto.

• Istodobno, od državnih poticaja, vrijednih 2,5 milijardi kuna, tvrtke dobiju 480 milijuna, a mali proizvođači 1,9 milijardi, što znači da se potiče neučinkovita proizvodnja. Sada možda slijedi veliki povratak proizvodnje zbog biogoriva, ali struka se slaže da bi u ime toga država trebala europskom sustavu poticaja, u kojem se poticaji daju po hektaru, dodati i podsustav.

• Treba ponovno uvesti poticanje po kilogramu da bi se potaknuli proizvođači koji ulažu u proizvodnju i imaju veće prinose – kaže Lukić iz Bc Instituta.

Vlada problem nedovoljne proizvodnje kratkoročno rješava bescarinskim uvozom 300 tisuća tona kukuruza, a na natječaj za dodjelu kvota javile su se 64 kompanije iz sektora proizvodnje mesa. Ovaj jedan uvodi i izvoznu carinu od 108 eura po toni kukuruza, a sve to da cijene domaćega kukuruza ne bi povišavale i tako prouzročile povećanje cijena mesa.

Riječ je o mjerama iz školskih udžbenika poljoprivredne politike, rekli bi neki, i jednostavnom načinu da se u izbornoj sezoni problem karakteročno riješi. Izvozna carina ne odgovara seljačima jer će ipak obuzdati cijenu kukuruza prije branja, ali podržavaju je trgovci.

• Izvoznom carinom na kukuruz normalno se država u takvim situacijama treba štititi. Cijena mesa mogla bi rasti zbog više cijene kukuruza, a sada je nerealno niska; u susjednim je državama Mađarskoj i Sloveniji viša 30 do 40 posto – kaže Čapo, a izvoznu carinu podržava i Pipunić.

Uza sve te mjere na kukuruzu, izgleda, ove godine neće biti velikih zarada ni za koga. No priča o kukuruzu zanimljiva je s aspekta proizvodnje sirovine za bioetanol, ali u tom slučaju ne bismo smjeli zaboraviti da je za proizvodnju bioetanola sasvim dobar i GMO kukuruz, kojeg se svakako može proizvesti više od prirodnoga; on, pak, u Hrvatsku nije dobrodošao, a istodobno je sama proizvodnja opterećena brojnim problemima. Konzultantskim poslom i dugoročnim planiranjem, kad je riječ o kukuruzu, u Hrvatskoj se nitko ozbiljno ne bavi, a kad je riječ o ambicioznim najavama novih otkupljuvajuća kukuruza za potrebe bioetanola, objektivno, svakom je hrvatskom proizvođaču koji živi na kreditima i treba jamstva sigurnog otkupa ipak malo prerizično vjerovati godinu i dvije unaprijed da će se poslovni planovi ostvariti. S druge strane, izvoz bi im mogao biti zajamčen, no premalo je velikih proizvođača, a previše malih koji bi bili sposobni konkurentno pratiti svjetsku kretanju.

Prozvan, uz uljanu repicu, svjetskom žitaricom budućnosti, kukuruz ove izborne godine svakako zaslužuje da se njime pozabave političke stranke i s pozicije države, koja je još uvijek najveći poljoprivredni gospodar uz Todorićev Agrokor, kažu misle li da bi hrvatsko gospodarstvo više pozornosti trebalo posvetiti zlatnom zrnu.

Državni zavod za statistiku, objasnili su nam u Hrvatskoj gospodarskoj komori, 2004. nije imao novca i stoga nije mogao napraviti cjelokupni obuhvat i zabilježiti koliko je kukuruza zasijano i koliko ga je proizvedeno. U DSZ-u su tako za tu godinu zabilježili tek količine kukuruza koje su proizvele tvrtke, a nepobrojeni su ostali klipovi i zrna obiteljskih proizvođača, odnosno seljaka. Iako možda izgleda kao sitan problem, kad je riječ o pregovorima s EU, i nije tako beznačajan jer je domaća administracija morala procijeniti proizvodnju za 2004. godinu. Naime, proizvodna kvota za kukuruz Hrvatskoj će biti zadana kad jednom uđe u EU, a ona se računa na osnovi prosjeka posljednjih nekoliko godina.