Ljudski je i sasvim prirodno priskočiti osobi u nevolji. Takve nas geste emocionalno ispune i kada dajemo i kada primamo.
Imam stalnu potrebu pomagati drugima. Često izlazim ljudima u susret jer osjećam sažaljenje, brigu, potrebu da pomognem drugome, da se i drugi osjećaju dobro. Možda to činim jer sam već sa sedam godina išla na vjeronauk, dok to još nije bilo popularno (kasnije je cijela škola odjednom bila na vjeronauku). Kad vam kao djetetu postave temelje u stilu ‘pomaži drugome’, ‘budi uz drugog’ i slično, ni sami više ne znate je li to dio vas ili je to preteška zadaća. Primjera je pregršt, ali navest ću jedan: na tečaju na kojem sam bila zadovoljna predavačem, pohvalim ga njegovoj nadređenoj, a svi su u čudu i čini mi se da me gledaju s nevjericom. I samoj mi se čini da u tim stvarima pretjerujem i u posljednje se vrijeme iz petnih žila trudim spriječiti taj poriv. Kako da se riješim te opsesije pomaganja drugima, jer u većini slučajeva nitko me nije molio da mu pomognem?
Nema ništa lošeg u potrebi da pomažemo drugima. Naravno, ne očekujemo li bilo što zauzvrat i ne koristimo li to ponašanje ili geste da bismo cijelom svijetu obznanili koliko smo ‘dobri’. Bez obzira na to traži li vas netko za pomoć ili mu je samoinicijativno pružite, ljudski je i sasvim prirodno priskočiti osobi u nevolji. Isto ponašanje cijenimo kod drugih i kada nama priskoče oni koji imaju veliko srce. Takve nas geste emocionalno ispune i kada dajemo i kada primamo. No, u svijetu okrenutom materijalnom, ta je lijepa gesta, dobra navika i prirodni poriv mnogima čudan. Kod vas nije problem u tome što je vaše ponašanje drugima čudno, već u tome što je to vama čudno ili barem vam smeta. Pitanje koje sebi trebate postaviti jest upravo: ‘Zašto mi smeta moja želja/potreba pomagati drugima?’ Doživljavate li previše negativnih reakcija okoline, a želite se dopasti? Ljudi kojima pomažete smatraju da im nije potrebna ‘samolost’ i razočara vas njihova reakcija, jer ipak očekujete ‘zahvalnost’? Ili nešto treće?
Savjetujem vam da prije nego što pokušate suzbiti poriv za pomaganjem, razmislite o tome koji su vaši pravi motivi. Ako je pravi motiv želja sebi dokazati da vrijedite, jer vam je narušeno samopouzdanje, rješenje potražite na drugoj strani – okrećući se više sebi i učeći voljeti sebe. ‘Volji bližnjeg svoga kao samog sebe!’ U tome je početak – jer samo kada imate zdravu sliku o sebi, vaši su motivi autentični. Kada imate dobro mišljenje o sebi, dobrim djelima ne pokušavate kupiti bolju reakciju od one koju prema sebi gajite. Pozitivno socijalno ponašanje podrazumijeva svjesno nastojanje da svojim ponašanjem pridonosimo društvu. Pri tome altruizam predstavlja istinski nesebično ponašanje, a empatija pak razumijevanje, prihvaćanje i dijeljenje emocija drugih osoba. Dakle, jedino ako je vaš poriv da pomažete drugima rezultat istinske brige za drugoga/bližnjeg, bez potrebe da vam osoba kojoj pomažete (ili okolina) uzvrati dobrim i bez bilo kakvog očekivanja – riječ je o altruističkom ponašanju. Ono je zdravo, normalno i poželjno samo i jedino ako je iskreno i autentično. Osjećate li da ‘morate’ pomagati – riječ je o svojevrsnoj prisili, a ne altruizmu. Empatija, pak, znači da prepoznajete tuđe osjećaje i da ih poštujete.
