Najgore je to što nije osmišljen zajednički nastup zemalja potrošača da bi se suočilo sa situacijom – svaka zemlja odlučuje za sebe.
Nema nikakve sumnje da su fosilni izvori energije iscrpivi, osobito nafte, ali je za točno postavljanje strategije i djelovanja u energetskom sektoru najvažnije ustanoviti diktira li uistinu vrijeme neizbježne evolucije prema alternativnim izvorima progresivna nedostupnost nafte ili ekološki, politički ili ekonomski razlozi.
Prema mnogim analitičarima međunarodni scenarij koji predviđa višu cijenu nafte danas se čini konačnim. Misli se zapravo da trenutačno stanje naftnog tržišta proizlazi iz strukturnog nedostatka ponude u odnosu na očekivanu svjetsku potražnju u stalnom porastu.
No prije nego što takav nedostatak ponude označimo kao strukturnu situaciju, treba razmišljati o tome da su u vrijeme kad je na tržištu barel nafte iznad 70 dolara marginalni troškovi proizvodnje nafte još 20-ak dolara za barel. A prosječni trošak svjetske proizvodnje još je manji od približno 10 dolara za barel. Postavlja se sljedeće pitanje: ako su troškovi od tri do 20 dolara za barel, postoji li barel nafte čiji su troškovi 21 dolar? Odgovor glasi: postoji! I to u količini koja je još dosta sigurna.
Posljednje procjene o svjetskim zalihama nafte prema npr. ExxonMobilu ili Oil and Gas Journalu vrte se oko 1.200 milijardi barela tzv. potvrđenih rezervi. Riječ je o količini koja odgovara dvostrukoj količini nafte koju je čovječanstvo potrošilo u prošla dva stoljeća.
Takvim se ciframa prigovara da su nesigurne, da je većina tih rezervi smještena u bliskoistočnim zemljama i da u svakom pogledu sve viša razina potražnje čini te rezerve dovoljnim samo za nekoliko desetljeća (trenutačna je svjetska potražnja za naftom oko 27 milijardi barela na godinu).
Zaboravlja se ili izostavlja da osim tih ‘potvrđenih rezervi’, tj. rezervi koje se mogu iskoristiti na konvencionalne načine pod postojećim ekonomskim i tehnološkim uvjetima, postoje i ‘nekonvencionalne’ rezerve kao što su bitumenski pjesak i škriljevac, čija se poznata količina kreće oko 7.000 milijardi barela, iako do danas nisu bili predmet relevantnih istraživanja.
Već bi danas tehnologije kojima se raspolaže omogućile da se iz tih izvora iskoristi barel 1.500 milijardi barela nafte dobre kvalitete uz troškove između 20 i 30 dolara za barel.
Osim toga, dosad poznata ležišta tih ‘nekonvencionalnih’ izvora nisu koncentrirana na Bliskom istoku, nego u zemljama poput Kanade, Venezuele, Rusije i kaspjskog područja.
Mnogo je razloga: ekološki problemi, logistika, politika. Pravi je razlog ipak još jeftinije vađenje i prerada nafte iz konvencionalnih ležišta.
Činjenica da su cijene iznad 60 dolara za barel ne implicira, dakle, nužno nedostatak strukture kao što su mnogi promatrači požurili zaključiti – implicira samo da netko na tome dobro zarađuje.
Kako bi minimizirale rizike vezane uz ponovno uspostavljanje zaliha, velike kompanije daju prednost kupnji malih i srednjih kompanija radije nego da ulažu u istraživanja. Dvadesetogodišnja politika malih ulaganja i podcjenjivanja potražnje koju primjenjuju te iste naftne kompanije smanjila je razliku između ponude i potražnje nafte na malo više od milijun barela na dan, a to je nedovoljna vrijednost čak i uzme li se u obzir da je ostatak ponude u teškoj sirovini koja se može iskoristiti samo u dijelu sustava svjetske prerade nafte.
Prethodne naftne krize jasno su pokazale da se u odnosu na višu cijenu nafte javljaju dvije tipične reakcije na svakom tržištu: potražnja se smanjila (bilo zbog inicijativa za različitim energetskim izvorima, bilo zbog elastičnosti između cijena i potražnje ili, pak, zbog usporavanja ekonomije, što je posljedica visokih cijena), a ponudači nafte nastoje što više investirati u istraživanja novih ležišta. Iako je u načelu bilo potrebno nekoliko godina za prilagodbu potražnje i ponude, rezultat je uvijek bio kontrašok i – nagli pad cijena.
Ovaj bi put predviđanja mogla biti drukčija, a potvrda za to treba tražiti u analizama onih koji zarađuju na produljivanju situacije visokih cijena.
Na svjetskoj razini riječ je o zaradama od 1.000 milijardi dolara na godinu kojima se godišnje dodaje još 500 milijardi dolara zbog učinaka na tržište metana (ugovorno barem djelomično vezanim uz tržište nafte).
Razlika između prošlih i današnje naftne krize jest u tome što se povećala koncentracija kapitala, a veoma se smanjila konkurentnost. Velike kompanije gotovo svim novim ležištima upravljaju zajedno, bilo u fazi istraživanja, bilo u fazi proizvodnje.
Subjekti koji tako zarađuju nisu samo zemlje proizvođači nego i naftne kompanije.
U tom kontekstu investicije mnogih kompanija porasle su, ali manje od onog što bi bilo logično očekivati: u pravilu su tek dio operativnog djelovanja i čak samo dio dobiti; većina dobiti namijenjena je bogatim dividendama. Razlozi koji se navode su zatvorenost bliskoistočnih zemalja za strane investicije i ekološki problemi u zapadnim zemljama.
Pravi je razlog to što status quo velikim kompanijama savršeno odgovara, a osim toga malen je rizik, za svaku pojedinačno, da će ih s tržišta izbaciti mehanizmi konkurencije.
Zapravo, razlika između prošlih i današnje naftne krize jest u tome što je narasla koncentracija kapitala, a jako se smanjila konkurentnost: gotovo svim novim ležištima velike kompanije upravljaju zajedno, bilo u fazi istraživanja, bilo u fazi proizvodnje. Uostalom, osobito u Europi, sedamdesetih godina mnoge su kompanije bile javne ili s participacijom ili utjecajem države na njih i nisu se mogle izvući od suvremenog uspostavljanju ravnoteže na tržištu. Trenutačno se, pak, onomu što je ostalo u tim kompanijama od participiranja javnosti pristupa prije s financijske nego sa strateške strane.
Danas je situacija drukčija, a to implicira da se smanjena ponuda, koja se odnosi kako na proizvodnju, tako i na preradu, može produljiti i tako dosegnuti ‘pik’ cijenu neodrživu za svjetske ekonomije. U međunarodnom scenariju najgore je što zemlje potrošači nisu pokrenule nikakvo koordinirano povezivanje kako bi se suočile sa situacijom: svaka zemlja odlučuje sama za sebe.
Nijedna europska zemlja ne može sama djelovati na svjetskome naftnom tržištu: tržište je osjetljivo na promjene u razlici potražnje i potrošnje od milijun barela na dan ili 50 milijuna tona na godinu. Međutim, zajednička strategija 25 europskih zemalja o ponudi i potražnji naftne mogla bi biti vrlo učinkovita.
Kad je riječ o ponudi, strategija bi se morala temeljiti na ponovnom uspostavljanju strateške funkcije participiranja javnosti, općenitije na definiranju strukturiranog odnosa sa svim kompanijama koje posluju u Europi: moglo bi se uložiti trud u što masivnija ulaganja za povećanje naftne proizvodnje, a Europa bi mogla ponuditi dugoročna jamstva za stvarenje prihoda od pristiglih investicija. (Koja zemlja danas ne bi pristala potpisati kupoprodajni ugovor na dugi rok za 30 dolara po barelu?)
Kad je riječ o potražnji, inicijativa bi mogla biti još učinkovitija, i to u još kraćem roku: da EU, primjerice, odluči smanjiti pet do šest posto vlastitu potrošnju naftne u relativno kratkom roku (npr. u idućih šest mjeseci ili godinu dana), svjetska potražnja za naftom smanjila bi se oko milijun barela na dan.
Smanjivanje potrošnje moglo bi se postići trajnim i privremenim mjerama čije bi konkretno provođenje trebalo prepustiti pojedinim državama; preuzeta obveza morala bi se odnositi na količinu i vrijeme i morala bi biti obvezujuća da bi na razini tržišta bila vjerodostojna.
Kao što OPEC djeluje na razini ponude, tako bi EU svaka tri mjeseca mogao automatski revidirati preuzete obveze pojedinih država (koje bi rasle ili se smanjivale), a sve radi postizanja određene cijene nafte.
Učinci takve odluke mogli bi biti trenutačni jer bi znatno utjecali na očekivanja tržišta i mogli bi se i povećati kad bi se u nastavku pridružile i druge države, prije svega SAD.
Kad bi program koordinirane intervencije smanjivanja svjetske potrošnje za naftom dosegnuo količinu od dva do tri milijuna barela na dan, sigurno bi mogao brzo smanjiti cijene nafte na uobičajenu vrijednost. Ta bi tema morala biti u polazištu svih međunarodnih inicijativa.
