Vladine odluke ugrožavaju ozračje poduzetništva

Površnim praćenjem stečaja Dalmacije stječe se dojam da su krivi sud, stečajni upravitelj i kupac. No, na žalost, nitko ne proziva Vladu, Državno odvjetništvo, načelnika općine i ljude koji u prodanom hotelu žive.

Koliko god se mnogi trudili naglasiti i poštovati neovisnost pravosuđa i zaštitu i vjernika i prava vlasništva, čini se da to vrijedi samo do prve prigode kršenja toga u što se svi zasklinjemo. Nažalost, riječ je o velikom problemu koji će našim približavanjem Europskoj uniji samo eskalirati. Slučaj otvaranja stečaja nad tvornicom Dalmacija u Dugom Ratu samo je još jedan primjer udara na neovisnost pravosuđa kao jednog od ravnopravna tri stupa u svakoj državi. Udar je to na poduzetništvo, pravo vlasništva i vjernike.

Prije nekog vremena u jednom od dugogodišnjih hrvatskih stečajeva prodan je (na javnoj dražbi, da naglasimo) bivši hotel za samce u kojemu je godinama živjelo mnogo samaca, ali i obitelji. Kupac se (poduzetnik iz unutrašnjosti Hrvatske) javio na natječaj. Prije toga su sve odobrili vjernici i sud, pa je platilo izlicitiranu cijenu. Zatražio je uknjižbu i otkrio se da se samo djelomično uspio uknjižiti jer su dvije cjeline (teško ih je nazvati stanom jer je riječ o hotelu) već prije prodane osobama koje su u njima stanovale i koje su se uknjižile. Kupac je nakon toga zatražio da uđe u posjed onoga što je i kupio i platio i tu negdje počinje naša priča.

Na licu mjesta pri deložaciji (koja, naravno, nije provedena, osim u dijelu soba koje i nisu bile zauzete) dogodilo se ‘događanje naroda’ uz prisustvo brojnih specijalaca, TV kamera i novinara te potpuna zamjena teza. U svim medijima i tiskovinama koje su to pratile izraženo je žaljenje prema ljudima koji će ostati bez krova nad glavom (što treba kao ljudsku reakciju i razumjeti i podržati), p(r)ozvan je kupac koji bi sada trebao tim ljudima koji tu žive prodati to što je kupio po cijeni po kojoj su se otkupljivali društveni stanovi, uključio se i lokalni načelnik koji je odmah primljen u Vladi, potpredsjednica Vlade je (prema medijskim podacima) odmah zatražila uključivanje Državnog odvjetništva u provjeru je li prodaja bila ispravna i tako redom.

Nitko nijednom riječju nije pokazao bilo kakvo razumijevanje ili žaljenje za poduzetnika koji je uložio svoj novac, koji je bio najpovoljniji na natječaju za koji su sve podatke imali u Državnom odvjetništvu (jer je država jedan od vjernika u svakom stečaju i predstavnik Državnog odvjetništva prati svaku radnju u postupku), a koji nije bio tajan ni za koga, posebno ne za lokalnu zajednicu i općenito zainteresirane. Nitko nije ni spomenuo imaju li ti ljudi (koji su u medijima prikazani kao socijalni slučajevi) uopće sredstava za život i kupnju tih ‘stanova’, kako su u njih ušli i jesu li možda dugogodišnjim korištenjem stekli neka prava.

Približavanjem Europskoj uniji problem (ne)ovisnosti pravosuđa dolazi do vrhunca. Neovisnost pravosuđa (koja, naravno, ne smije značiti samovolju i neovisnost od zakona) unutar EU nije i ne smije biti samo stilskog figura, a to, naravno, vrijedi i za zaštitu vjernika i prava vlasništva, i sve to ne deklaratorno, nego stvarno. To je bit, bit koja svojim postojanjem i svojom učinkovitošću privlači slobodan kapital, a i onaj zauzeti navodi na razmišljanje o promjeni lokacije. Taj kapital znači investiranje, investiranje znači zapošljavanje, zapošljavanje znači niz izravnih i neizravnih, gospodarskih i drugih pozitivnih učinaka, a sve to znači jedno jest condicio sine qua non ne samo svekolikog napretka, ne samo dostizanja onih koji su nam odmakli nego i sprečavanje povećanja sadašnjega zaostatka, koji baš nije tako malen. Budemo li napredovali u postocima kao i drugi koji su ispred nas, to samo po sebi nije ni jamstvo ni pokazatelj napretka.

U dugogodišnjem stečaju Dalmacije dogodilo se sve loše što se valja uopće može dogoditi. Mnogo je ljudi ostalo bez posla, a godina je za svaki razvitak bila blokirana prekrasna uvala koja je kao izmišljena za turizam, i to voljom moćnika bivše države koji su ondje i zamisili i napravili tvornicu. Strateški partneri i kupci javljali su se i bivali prihvaćeni kao spasioci tvornice, a pokazalo se da osim dobre volje nisu raspolagali ni s čim drugim. Osim toga, cijeli slučaj ispolitiziran kako je komu i kada zatrebalo.

Posebno smeta što se blati sud i što prosječni čitatelj stječe dojam da su krivi sud, stečajni upravitelj i kupac koje se proziva, a da su u pravu svi drugi koje se, naravno, ne proziva (redom – Vlada RH, Državno odvjetništvo, načelnik općine i ljudi koji u prodanom hotelu žive). Odgovornost suda, kupca i stečajnog upravitelja jest u tome što su provodili zakon (da još jedanput naglasimo, može se pokazati i drukčije, ali za sada je tako). Što bi se dogodilo da su postavili pitanje korištenja hotela od otvaranja stečaja? Ako se smještaj nije plaćao, ne samo da su mogli nego su i morali to postaviti pitanje!

Da zaključimo, zakon mora vrijediti jednako za sve. Svima koji nemaju krov nad glavom, treba pomoći, ali prema jasnim kriterijima i uz jasnu listu obveznika na čelu s državom – tu nigdje nema poduzetnika ni pojedinaca kao onih koji bi obavljali tuđu ulogu. Treba razumjeti da ljudsko suočanje vrijedi za sve, pa i za članove Vlade, ali je jasno da su svojom ljudskošću možda kratkoročno učinili dobro, ali je više nego sigurno da su dugoročno dodatno ugrozili poduzetničko ozračje, da su pokazali da im neovisnost pravosuda nije prioritet, to su loši pokazatelji.

Ne želimo nikoga posebno braniti, naravno da je moguće i da nešto s kupnjom nije bilo u redu i, ako je tako, netko treba odgovarati. Međutim, to treba utvrditi sud u propisanom postupku i tek ako se to pokaže točnim (a to može trajati godinama), dakle ako se prodaja poništi pravomoćnom sudskom odlukom (a ne bilo čijom tvrdnjom da je to još jedna mučka), kupac nema svoja vlasnička prava. Do tada ih ima i kao takvoga ga treba i uvažavati, ne samo radi njega nego i da se spriječi bijeg svih onih koji o tome čitaju ili slušaju i koji iz njih plaćali nekomu neku stanarinu ili nisu, jesu li oni možda stečajnom dužniku (a to praktično znači vjerovnicima) nanijeli neku štetu ili nisu, nitko nije spomenuo da na takvim objektima ni u bivšoj ni u ovoj državi nije bilo moguće stjecanje stanarskog prava, kao ni da su se mogli organizirati i organizirano javiti na natječaj, a to, nažalost, nisu učinili. Dakle, poduzetnik je ispio kriv što je uložio svoj novac, kriv je i što ga je sud oštetio time da su mu prodane i dvije prostorije koje su drugi već stekli. Kriv će biti i zatraži li povrat dijela plaćenog novca prema toj osnovi, kriv je i što (barem prešutno) od njega obavljati ulogu koju ima država. A država je uvijek i svugdje ta koja mora skrbiti o socijalnom blagostanju i socijalnoj pomoći onima kojima je ta pomoć potrebna. Tu joj pomažu i brojne pravne i fizičke osobe, ali to ne znači i ne smije značiti da poduzetnik (a i njega država mora štititi) nema zaštitu za uloženo, nema zaštitu ni svojeg novca ni svoje osobnosti jer je prikazan kao beskrupulozni bogataš koji se želi obogatiti na tuđoj muci.