Najviše kamate za najmanje poduzetnike

Siromašni skupo plaćaju da bi postali još siromašniji. Malim se kreditima stvaraju brojna mikropoduzeća koja zapadaju u začarani krug siromaštva u kojem se određeno vrijeme održavaju daljnim kreditima, ali prije ili poslije dočeka ih kolaps koji je podigla za taj posao. Mohammad Yunus, tada još novopečeni sveučilišni profesor koji je doktorirao u Americi, nadahnut tom tužnom pričom i sveopćom neimaštinom u najnapućenijoj zemlji svijeta, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća osniva Grameen (seosku) banku, prvu banku na svijetu koja je izdavala kredite u malim svotama nesolventim pojedincima koji, dakako, nikad ne bi dobili kredit u poslovnoj banci.

Kreditiranje koje je osmislio ‘bankar siromašnih’, a koje će postati prototip financiranja mikrofinancijskih institucija (MFI) u svijetu, oslanja se na prisilnu solidarnost petorice dužnika koji su mikrokredit digli bez jamstva, otplaćuju ga tjedno, i to uz prijeteću godišnju kamatu od 16 posto. Banka najprije odobri kredit dvjema osobama i zatim šest tjedana nadgleda discipliniranost vraćanja kredita. Ako ti prvi dužnici zadovolje, tada i ostale tri osobe dobivaju kredit, a ako netko od petero ne plati kredit, dodatno se dugom opterećuju preostali.

U skupini pa se na taj način osigurava visoka stopa vraćanja kredita od 95 posto. Na nedavno održanom brijunskom seminaru o posljedicama mikrofinanciranja raspravljalo je petnaestak mikrofinancijskih stručnjaka iz pet zemalja naše regije te Njemačke, Velike Britanije i Australije. Zaključili su da se na kratak rok siromaštvo uistinu smanjuje, ali dugoročno mikrokrediti ostavljaju pojedince i gospodarstvo u još većim problemima, a Bangladeš je zapravo jedan od rijetkih primjera da je mikrofinanciranje rezultiralo određenim uspjehom, i to iz vrlo prozaičnog razloga. U jednoj od najsrogašnijih zemalja svijeta, brojni stanovnici žive ispod granice egzistencije, a mikrokrediti su im omogućili da dostignu tu granicu, ali ne i da je prijeđu.

U Hrvatskoj je, pak, rekli su okupljeni stručnjaci, preslikana svjetska praksa mikrofinancijskih institucija čiji je osnovni cilj bujanje vlastitog profita, što ne bi bio problem kad bi se poslovanje počinjalo privatnim novcem, a ne doniranim sredstvima USAID-a, Svjetske banke, Opportunity Internationala i sličnih institucija. Korisnici mikrokredita uglavnom su siromašni, neobrazovani pojedinci koji nemaju uvjete za dobivanje kredita od banke.

Tri hrvatske mikroinstitucije, štedno-kreditne zadruge Demos iz Karlovača, Noa iz Osijeka i MikroPlus iz Zagreba kreditiraju u prosječnom iznosu od 15 tisuća kuna poljoprivrednike i obrtnike, najčešće na ratom razrušenim područjima. Jedan od sudionika seminara i asistent na pulskom Odjelu za ekonomiju i turizam Dean Sinković, koji je istraživao poslovanje 30 klijenata Demosa, jedine mikrofinancijske institucije koja nam je dopustila takvo istraživanje ustupivši listu svojih klijenata, i to samo aktivnih, smatra da mikroinstitucije u Hrvatskoj, baš kao i svugdje u svijetu, ne zanima imaju li poduzetnici dugoročno proizvodni potencijal za uspjeh, već im je glavno da oni na vrijeme vraćaju kredit.

Kao što objašnjava Sinković, na taj se način stvaraju brojna mikropoduzeća koja ulaze u začarani krug siromaštva u kojem se određeno vrijeme održavaju daljnim kreditima, ali prije ili poslije dočeka ih kolaps, i to zbog visoke godišnje kamatne stope od 15 do 25 posto uz kratko razdoblje otplate kredita, od pola do dvije godine, nedovoljnim iznosom kredita za veće poduzetničke potrebe, ali i promjenama na tržištu kojima se mikropoduzetnici teško prilagođavaju kao i njihovim minornim investicijama u obrazovanje, opremu i tehnologiju.

Nevjerojatno je da nijedna mikrofinancijska institucija u Hrvatskoj ne vodi brigu o postocima, uzrocima i posljedicama ‘smrtnosti’ njihovih klijenata, već samo ističu poduzeća, dođuše vrlo rijetka, koja su uspjela nešto napraviti putem tih kredita. Razmotrimo li osnovnu misiju njihova postojanja, dodatni paradoks predstavlja i činjenica da se MFI u Hrvatskoj okreće izdavanju potrošačkih kredita (kupnja automobila, bijele tehnike i sl.) koji nemaju razvojni karakter, niti smanjuju siromaštvo – kaže Dean Sinković sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

Sanja Slunjski, upraviteljica MikroPlusa, mikrofinancijske institucije koja je u 10 godina rada s pet tisuća mikropoduzetnika plasirala 11 tisuća kredita, a trenutačno kreditira 1.600 mikropoduzetnika od čega 70 posto žena, ocjenjuje da ni u kom slučaju mikrokrediti ne potiču siromaštvo jer se sredstva za mikrokreditiranje osiguravaju putem stranih donatora čiji je cilj ekonomski razvoj najmanjih poduzetnika koji mikrokreditima dobivaju priliku razviti svoje poslovanje na višoj prihodnoj razini, a samim time bankarski sektor može samo profitirati dobivajući klijente visoke financijske discipline.

U Hrvatskoj, obrazlaže ona, sva su tri MFI-a osnovana doniranim sredstvima što isključuje privatni kapital i profit kao osnovni i jedini cilj, a daljnja se sredstva osiguravaju članarinama i prikupljenim kamatama, koje, smatra upraviteljica Slunjski, samo na prvi pogled izgledaju visoke.

Kamatna je stopa za mikrokredite varijabilna i opada sa svakim sljedećim ciklusom koji klijent dobije u MikroPlusu. Kod isplate prvog kredita kamata je 0,99 posto na mjesec, dok se u svakom sljedećem ciklusu kamata smanjuje za 0,1 posto. U stvarnosti, one odražavaju trošak plasiranja kredita. Uspoređe radi, troškovi obrade kredita od 3.000 kuna i 30.000 kuna identični su, jer kreditni referent mora slijediti istu proceduru. Operativni troškovi obrade manjih kredita, mnogo su veći kod malih nego kod velikih kredita. Primjerice, 100 kuna troška pri obradi kredita od 4.000 kuna iznosi 2,5 posto iznosa kredita, dok isti trošak za kredit od 40.000 kuna znači u postotku trošak od 0,25 posto – tumači Slunjski i dodaje kako su klijenti dokazali da mogu i da žele plaćati tu veću kamatnu stopu za stalni pristup financiranju svoje poduzetničke djelatnosti, jer im u protivnom preostaju samo lokalni zeleniši.

Dean Sinković ističe da su ispitani mikropoduzetnici zadovoljni brzinom dobivanja kredita, u roku od 48 sati do sedam dana, koji ne zahtijevaju veliku papirlogiju. Posebno je zanimljiv fenomen da osobe s vrlo niskim primanjima, a osobito žene, urednije vraćaju kredite od onih s visokim primanjima. To se objašnjava time što siromašniji pojedinci neplaćaju kamatu, a svega što posjeduju. Brojne su studije pokazale da su žene u poslovanju savjesnije i sistematičnije od muškaraca. Uz to, žene su manje skloni rizicima od muškaraca, pa njihovi poslovni pothvati lakše otplaćuju dugove. Premda je kamatna stopa koju MFI naplaćuje visoka, Sinković uočava da kamate MFI-a u Hrvatskoj nisu protuzakonite jer je njihova službena kamatna stopa oko 12 posto dok preostalih 10 do 12 posto naplaćuju pod paravanom članarine ili kao troškove izdavanja kredita. U nekim zemljama kamata doseže i 90 posto, u Indiji i Pakistanu zabilježena su samoubojstva ljudi koji nisu mogli vratiti mikrokredit i koji su izgubili svu imovinu. Zapanjujući je slučaj meksičke mikrofinancijske institucije Compartamos koja je godinama kamatirala poduzetnike i pojedince s kamatnom stopom od vrtoglavih 98 posto, a potom je izdala IPO i postala poslovna banka, čiji su većinski vlasnici uglavnom osobe iz Compartamosova rukovodećega kadra.

Sličan je primjer na djelu i u Bosni i Hercegovini gdje je mikrofinanciranje već godinama jedan od glavnih alata za smanjenje siromaštva i povećanje ekonomskog rasta i razvoja. Rezultati su poražavajući jer je 50 posto mikropoduzetnika propalo u roku od 24 mjeseca, čime su ti pojedinci upali u još veće siromaštvo.

Takvih primjera u svijetu ima sve više, stoga su sasvim opravdane sve učestalije kritike programa mikrofinanciranja. Dobro je što je hrvatska Vlada dosta oprezna prema ovakvim modelima financiranja i dosta je nisko ograničila maksimalnu kamatnu stopu pa je time i djelomično spriječila navedene posljedice. Mikrofinanciranje je univerzalni alat koji bi na jednak način u svim zemljama trebao riješiti probleme siromaštva i razvoja, ali ako govorimo o pravom bijegu od siromaštva i ekonomskom razvoju u dugom roku, onda se bojim da je to pogrešan izbor – zaključuje Sinković.

U Ministarstvu financija tvrde da su krediti u svim štedno-kreditnim zadrugama skup izvor financiranja, a štednja velik rizik pa će se do kraja godine one morati preoblikovati u kreditne unije ili štednu banku.

Taj problem, dakle zaštitu novca građana, visoke kamate, kredite čiji je povrat upitan te mogućnost moralnog hazarda pojedinaca, Ministarstvo financija riješilo je sustavno novim Zakonom o kreditnim unijama čime će Vlada RH stati na kraj lihvarenju, visokim kamatama i rizičnom poslovanju s novcem građana u štedno-kreditnim zadrugama – odlučna je Sanja Bach, glasnogovornica Ministarstva, i dodaje da su lani podnesene prekršajne prijave protiv 18 štedno-kreditnih zadruga, oduzeto 10 odobrenja za rad, a protiv četiri štedno-kreditne zadruge pokrenut je postupak likvidacije. Upraviteljica MikroPlusa, Sanja Slunjski uvjerena je da je novim Zakonom dodatno onemogućeno mikrofinanciranje i da je MikroPlus registrovan kao štedno-kreditna zadruga jer se nije mogao kreditirati kao MFI.

Novi Zakon o kreditnim unijama u potpunosti onemogućava nastavak rada MikroPlusa prema ponuđenim principima jer se prema njima kreditna unija može osnovati na načelu zaposlenja i zanimanja ili teritorijalnom načelu, što ograničava djelovanje na području iste regionalne samouprave. A što se tiče preoblikovanja u štednu banku, za MikroPlus su višina osnivačkog uloga i troškovi preoblikovanja previsoki da bi samostalno nastavila mikrofinanciranje kao štedna banka, a i sama priroda posla isključuje tradicionalni bankarski način poslovanja – odgovara Slunjski ipak dodajući da je njihova Skupština donijela odluku o preoblikovanju u kreditnu uniju uz uvjerenje da će mikrofinanciranje biti prepoznato kao zajednički interes kao i uzajamnost članova kreditne unije.

Upraviteljica Slunjski također se slaže da je slučaj Compartamos stavio cijeli mikrofinancijski sektor pod povećalo jer je taj meksički MFI nadmašio sva očekivanja zbog izrazito visoke zarade, a ne socijalne orijentiranosti.

Vjerujem da se ne bi digla tolika buka da je riječ o profitu neke druge tvrtke, nego upravo činjenica da je profit stvoren na račun siromašnih, a da je gotovo trećina završila u privatnim rukama – komentira Slunjski i pojašnjava da to nije pitanje mikrofinanciranja nego interpretacije transformacije neprofitabilnih MFI-a u koje je ušao privatni kapital.

Osnovna tipa mikrofinanciranja su grupni kredit i individualni kredit. Osnovni kriterij da bi klijent dobio grupni kredit jest da radi samostalno, da unajmljuje poslovni prostor, tj. da nije vlasnik poslovnog prostora osim ako to nije prostor u kojem stanuje i da je vlasnik male djelatnosti, najmanje šest mjeseci. U programu mogu pristupiti i oni koji tek namjeravaju početi mali posao, ali tek uz posebno jamstvo ostalih klijenata toga garantnoga kruga. U prvom ciklusu klijenti dižu kredit do 4.000 kuna na šest mjeseci, a u sljedećim ciklusima do 8.000 kuna, pa 16.000 i najviše 40.000 kuna do 18 mjeseci.

Korisnik kredita mora imati registriranu djelatnost za proizvodnju trgovine ili usluge, biti aktivan u toj djelatnosti najmanje šest mjeseci prije ispunjavanja zahtjeva za kredite, imati novčani tijek i poslovni kapacitet koji omogućava otplatu kredita. U prvom ciklusu najveći iznos 38.000 kuna do godinu dana, a u drugom i višim ciklusima do 74.000 kuna i do najviše dvije godine.