Home / Tvrtke i tržišta / Životopis Sheldona Adelsona

Životopis Sheldona Adelsona

Sheldon Adelson proslavio se organiziranjem kompjutorskog sajma Comdex, ali u računala se slabo razumije.

Vole ga ili mrze, ali taj američki milijarder i osnivač kompanije Las Vegas Sands Corp. nimalo ne strahuje od novih početaka. Vizionarski predviđa što tržište traži pa tako sada središte svjetske zabave namjerava preseliti u kineski Macao.

Među najbogatijim je ljudima na svijetu i već je godinama na jednom od deset vodećih mjesta na Forbesovoj ljestvici najbogatijih. Međutim, život mu nije bio posut ružama. Adelson je rođen u siromašnoj židovskoj obitelji ukrajinskog podrijetla u bostonskom pregradu Dorchester. Otac mu je bio taksist, a majka tkalja. Živjeli su u tako malom stanu da je Adelson kao dijete spavao u ladici od ko-mode. Već s dvanaest godina počeo je raditi prodavajući novine i već je potvrdio svoj smisao za poslovanje. Budući da mu je dosadilo raditi samo za postotak od prodanih novina, posudio je od strica 200 dolara. Ujak je taj novac posudio od sindikata, a Adelson je morao vraćati glavnicu i kamate svaki četvrtak u šest poslije podne. Tim je novcem kupio ‘prava’ za iznajmljivanje novinskih kuteva drugim kolporterima. Ubrzo je kupio prava za njih desetak i više nije morao sam prodavati novine. Prava, licence, franšize, patenti postali su njegov život već tada.

U svojoj gotovo šezdesetogodišnjoj karijeri, Adelson je upoznao uspone i padove. Za pravo, do 70-ih godina prošlog stoljeća karijera mu je bila ovjenčana s više padova nego uspjeha. Radio je kao broker s nekretninama, financijski konzultant i investicijski savjetnik u više od pedeset različitih tvrtki koje je osnivao, a zatim prodavao da bi počeo otvarati nove. U tim pothvatima Adelson je brusio svoje poslovne vještine – ponajprije perfekcionizam i izuzetnu upornost, ali i ‘nos’ za prepoznavanje novih tržišta i napuštanje starih. Upornost je jedna od vrlina koja mu je pomogla da prije nekoliko godina pobijedi tešku bolest, a i danas ne liježe prije ponoći.

Međutim, prvi pravi uspjeh doživio je 1979. godine osnivanjem specijaliziranoga informatičkog sajma COMDEX. Sredinom 70-ih pokrenuo je svoju tvrtku za usluge sajmove. U travnju 1979., vraćajući se kući s jednog sajma, čitao je specijalizirani kompjutorski časopis i shvatio da to novo tržište ima veliki potencijal. Potkraj godine osnovao je Computer Dealers Exposition – COMDEX (sajam kompjutorskih trgovaca i proizvođača) radi povezivanja trgovaca i proizvođača kompjutora. Na prvom sajmu sudjelovalo je 160 izlagatelja i 4.000 posjetitelja.

U to vrijeme kompjutorsko je tržište bilo tek u povojima, a specijaliziranih sajmov bilo je vrlo malo. Nacionalna kompjutorska konferencija bila je sajam koji se bavio uglavnom usko specijaliziranim tehnologijama. Tržište osobnih kompjutora tek je trebalo procvasti, a kao što Adelson sam kaže, zatekao se u pravo vrijeme na pravome mjestu. Prvi sajam koji se održao u lasvegaškom hotelu MGM Grand ponudio je mnogo proizvoda za širu upotrebu, a sajam je bio poseban s obzirom na mnoštvo predavanja o odnosima s potrošačima i stvaranju distribucijskih kanala.

Upravo je naglasak na distribuciji bio jedan od ključnih činitelja uspjeha COMDEX sajma. Kompjutorske tvrtke imale su tehnologiju, ali im je nedostajalo znanje uspješne prodaje. Adelson je u tom području bio iskusni stručnjak i pomagao je tvrtkama u stvaranju masovne distribucijske mreže. U svega tri godine sajam je privukao 1.000 izlagatelja i 24.000 posjetitelja, a deset godina poslije 10.000 izlagatelja i 212.000 posjetitelja na 1,2 milijuna četvornih metara izložbenog prostora. Time je COMDEX postao najvećim kompjutorskim sajmom u SAD-u, a Adelson je proglašen jednim od 25 najutjecajnijih ljudi kompjutorske industrije. Apsurd je da Adelson i danas vrlo slabo barata kompjutorom!

Osamdesete godine bile su doba velikoga tržišnog procvata kompjutorske industrije. Radali su se prvi kompjutorski milijunaši, a tisuće malih kompanija proizvodilo je raznovrsne kompjutorske komponente. Adelson je tvrtkama ponudio veće izložbene prostore na kojima su mogli kvalitetnije prezentirati svoje sadržaje. Uveo je i praksu koja je ubrzo postala standardom većine sajmov: kao na-

Na otvaranju kazina u kineskom gradu Macao, prvi posjetitelji rušili su sve pred sobom. Adelson se zna i dobro zabavljati, a ne samo stvarati nova središta zabave. U gradu za lojalnost svojih izlagča uveo je sistem prioritetnih mjesta stalnim izlagčima. O popularnosti te prakse govori i to da je u slučaju pripajanja i kupnje kompanija tržišnu vrijednost tvrtke diktiralo i prioritetno mjesto na COMDEX-u. Bio je to pravi domino efekt koji se pronio cijelom kompjutorskom industrijom.

Adelson je bio pravi majstor zanata. Znao je privući pozornost na svoj sajam. Na COMDEX-u je, primjerice 1987. godine bilo više novinara nego na popularnome američkom Super Bowlu, a snažnu potporu imao je i od gospodarske komore koja ga je promovirala diljem svijeta. Uspjeh COMDEX-a proširio se širom SAD-a, a Adelson je postao cijenjeni predavač u mnogim američkim poslovnim školama.

Sa svojim je partnerima 1989. godine kupio hotel i kazino Sands u Las Vegasu sa 110 milijuna dolara. Cijela kockarska branša mu se smijala jer je kupio jedan od najzapaštenijih hotela koji su, zbog nagomilanih gubitaka, bivši kupci htjeli što prije prodati. Tim je hotelom 50-ih godina harao Frank Sinatra sa svojim kolegama glumcima. Međutim, postojeća kockarska elita nije znala da je Adelson kupio ponajprije lokaciju imajući na umu posve novu koncepciju hotelskoga i kockarskog poslovanja. Adelson je uočio nove neiskorištene potencijale u Las Vegasu. Osim kockanja i instant vjenčanja, sadržaji su bili vrlo skromni, hotelske sobe male (osim za elitnu klijentelu), a nije postojao nijedan specijalizirani centar za velike konvencije i sajmove.

Sva događanja odigravala su se u sklopu postojećih hotela i kazina koji su prije svega bili meka za kockare, a ne za poslovne ljude. Za godinu dana Adelson je napravio jedan od najvećih privatnih konferencijskih prostora Sands Expo and Convention Center i preselio COMDEX u svoje prostore.

Do 1995. COMDEX je rastao eksponencijalnom brzinom. Zarada se popela na nevjerojatnih 75 posto ukupnih prihoda, a Adelson je, kao i mnogo puta prije, znao da je vrijeme za prodaju. Te je godine prodao COMDEX, ali i ostalih 16 kompjutorskih sajmova, japanskoj tvrtki Softbank Cop za 864 milijuna dolara. Softbank je bio najjači japanski proizvođač kompjutora, a i izdavač kompjutorskih časopisa i knjiga. Adelson je znao da će Softbank dovesti nove sadržaje i otvoriti novi inovativni krug u području kompjutorskih sajmova. Japanci su modernizirali infrastrukturu sajma, uveli su voice mail, e-mail, upravljanje bazama podataka i slično. Međutim, COMDEX je počeo blijeđjeti, osobito nakon 11. rujna 2001. godine, ali i prsnuća tehnološkog mjehura od sapunice. Promijenili su se i vlasnici, a sajam je počeo poslovati s gubicima. Slava koju je COMDEX-u donio Adelson vrlo je brzo izblijedila.

Na bračnom putovanju u Veneciji 1991. godine dobio je inspiraciju za megahotelski kompleks, posve drugačiji od postojećih lasvegaških hotela. Za razliku od ostalih, nagrađak neće biti na kockanju, nego na udobnim odmorima za poslovne ljude, obične turiste, ali i tisuće posjetitelja različitih konferencijskih sadržaja. Sa sto kilograma dinamita srušio je postojeći hotel i sagradio investiciju vrijednu 1,5 milijardi dolara – impozantni Venetian Resort-Hotel-Casino. Sagrađen je u stilu venecijanskih hotela s impozantnim sobama, foajema, ali i dodatnim sadržajima u sobi koji poslovnim ljudima omogućuju nastavak poslovanja čak i kad su daleko od ureda.

Hotel ima gotovo 5.000 soba, 18 ekskluzivnih restorana i lanac trgovina s kanalima, gondolama i gondolijerima. Za hotel je napravljen specijalan sustav irrigacije kako bi se stvorili legendarni venecijanski kanali. Hotelski kompleks proglašen je jednim od najboljih u svijetu, a i dobitnik je mnogih prestižnih arhitektonskih nagrada.

U tijeku gradnje hotela Adelson, kao poznati ‘control freak’, Adelson je nazočio svakoj fazi, pregovarajući o cijenama i cjenkajući se ponekad do stupnja da su ga i dobavljači već ismijavali. Pripovijeda se da je Adelson išao tako daleko da je kontrolirao cijenu svake bale tkanine, svake ploče mramora i kupljenog tepiha. Njegov je ljuti konkurent Steve Wynn rekao da je Adelson ipak pretjerao.

U svibnju 2004. godine Adelson je otvorio novi hotel u Macau, bivšoj portugalskoj koloni u Kini i poznatom kockarskom sjedištu. Sands Macao kao i u Las Vegasu nudi uz kockarnicu i luksuzne sobe, restorane sa svjetskim specijalitetima, ali i međunarodni VIP klub. Iako su mu predviđali brzu propast, Adelson je u samo jednu godinu vratio uložena sredstva.

Hotel Sands Macao otvorio je novu poslovnu fazu Sheldona Adelsona – prodor na azijsko tržište. U Macau će se još graditi The Venetian Macao, ali i megaturistički kompleks Cotai Strip. Kompleks će sadržavati 25 hotela, 60.000 soba uz nezaobilazne kockarnice i ostale sadržaje za turiste. Sam Adelson predviđa da bi Macao mogao zasjeniti i sam Las Vegas te ga je proglašen jednim od najperspektivnijih središta zabave u sljedećem desetljeću.

U prosincu 2004. godine dogodila se jedna od najvažnijih inicijalnih ponuda dionica godine. Na burzi u New Yorku Adelsonovi su oglasili prodaju svojih dionica. U samo jednom danu dionica je narasla za 61 posto od početne vrijednosti. Međutim, vječiti poduzetnik, Adelson je zadržao kontrolu nad 88 posto dionica svoje kompanije, čime mu je vrijednost porasla za 15 milijardi dolara.

U svibnju 2006. godine Adelsonova tvrtka pobijedila je na natječaju za slični kompleks u singapurskom Marina Bayu. Završetak gradnje očekuje se 2009., a investicija je vrijedna 3,16 milijardi dolara.

U Las Vegasu Adelson nije samo poznat prema svojim poduzetničkim pothvatima. On je i gorljivi republikanac, desničarski cionist i protivnik sindikata. Potrošio je dvije milijuna dolara za potporu republikanskog kandidatu za guvernera Kennyju Guinnu. Također, nemilice je trošio ne bi li pobijedio demokrata Shelleyja Berkleyja za mjesto u kongresu. Oba puta je poražen. Politički analitičari kažu da on zapravo podupire demokrate, jer je svaki republikanski kandidat kojega je on podržao izgubio bitku. Proglasili su ga čak i crnom udovicom koja donosi smrt svojim ugrizom. Adelson, naime, nije omiljen među biračima. Svojim stavovima protiv sindikata kulinarških radnika npr. navukao je gnjev mnogobrojnih radnika zaposlenih u tom sektoru. Svima koji se ne žele sindikalizirati ponudio je veće plaće, što je dodatno polariziralo situaciju. U političkom smislu doživio je jednu Pirovu pojedu. Njegovim poticajem bivši policajac Lance Malone izabran je u županijsko vijeće, međutim, već nakon godinu dana morao je odstupiti zbog korupcijskog skandala u koji je bio umiješan.

Druga strana Sheldona Adelsona je filantropija i ljubav prema židovskim korištenima. Veliki dio novca daje u dobrotvorne svrhe kroz svoju zakladu Venetian. Davanju se naučio u roditeljskom domu, gdje je otac od svoje mižerne nadnice odvajao dio za siromašne, ‘zato što u svijetu uvijek ima ljudi koji su još siromašniji od tebe’, govorio mu je. U proteklo dvije godine dao je gotovo 50 milijuna dolara za projekt Izrael Birtright (Izrael rođna zemlja) kojima se financira odlazak osobito mladih ljudi u Izrael kako bi se upoznali sa zemljom i njenim povijesno-religijsko-kulturnim vrijednostima. U široj regiji sponzorira projekte mladih, ugroženih skupina, škola i nevladinih udrug, a donirao je milijunske iznose rehabilitacijskom centru koji u Izraelu vodi njegova supruga. On darivanje smatra čašću, a ne obvezom.

Adelson je ušao u sedmo desetljeće života, ali još ne miruje. Jedino što mu je pomrsilo račune bila je teška bolest koju je svojom upornošću uspio prebrodit. Danas kaže da radi s 80 posto kapaciteta, ali mu dan ne završava nikad prije ponoći. Sebe smatra glumcem na pozornici koji stalno teži novom aplauzu, odnosno novom projektu. Nemirnoga duha stvorio je mnogo, a to ostavlja u nasljedstvo svojoj djeci, ali i svijetu. Nije loše za osobu koja je kao dijete umjesto u krevetu spavala u ladici ormara.