Ne odustajte od svog prava na samopoštovanje

Nije nemoguće napustiti ulogu žrtve. To je posljedica nezdravih odnosa koji se zasnivaju na nedostatku poštovanja.

Zastupam tezu da nam poštovanje treba kako da bismo bili uspješni i sretni. Ne radi se pri tome samo o poštovanju koje trebamo pružati drugima već i samima sebi. I tu je kvaka 22: samopoštovanje na neki način ima prednost. Naravno, ne u smislu da nekome oduzmemo poštovanje dajući ga sebi, nego prije svega da imamo pravo na samopoštovanje i nikome ne trebamo dopustiti da nam ga oduzme. Magični alat u obrani toga našeg prava zove se ‘postavljanje granica’. Bez obzira na to o kome je riječ, trebamo znati postaviti granice. Najteži zadatak mnogima je postavljati zdrave granice s bliskim osobama. Još kad je riječ o roditeljima i autoritetu koji ide uz njih, zadatak se može činiti zahtjevnim i teškim.

No, osim samopoštovanja koje ćemo granicama braniti, postoji još jedan zadatak koji pripada sferi duhovnog rasta i razvoja svakoga od nas. Prekidanje lanca koji kroz obiteljsko naslijeđe vučemo iz generacije u generaciju predstavlja veliki duhovni napredak, i to ne samo za nas kao pojedince već i mnogo šire. Posljedice te promjene i prekida obiteljskoga negativnog obrasca očituju se u kvantnom skoku koji će osim nas doživjeti i naši potomci, ali i ostali ljudi u našoj okolini.

Upravo sada postoji prilika da promjenom svog odnosa prema onima koji nam nisu znali dati nešto što ni sami nisu primili predstavlja tu duhovnu stepenicu koja će nam promijeniti život. Svojoj ćemo djeci pružiti primjer, a svojim roditeljima oprost. Sami ćemo za svoje duhovno, ali i psihičko zdravlje učiniti ogromnu stvar. Postat ćemo uravnoteženiji, riješiti se ljutnje, prestati okrivljavati (sve i svakoga) i napustiti ulogu žrtve. Sve to su i posljedice nezdravih odnosa koje se temelje na nedostatku poštovanja. Mislite da je to teško? Nije lako, ali nije nemoguće.

Pitajte sebe – kada god doživite nepoštovanje svojih roditelja – što možete učiniti da promijenite taj obiteljski obrazac? I učinite prvi korak. Već sam rekla da ponekad takva situacija podrazumijeva da ćemo jednostavno postaviti granice (prema takvim roditeljima) i ne dopustiti da vam i dalje oduzimaju poštovanje. Jasno, asertivnim načinom komuniciranja, dajte do znanja kako se osjećate kada vam oduzmu poštovanje te koja će reakcija biti ako/ kada to ponove. Ponekad ćemo odlučiti privremeno se povući iz odnosa i kazati da smo spremni na nastavak odnosa samo ako se promijeni način komunikacije/postupanja prema nama. I čvrsto ćemo se toga držati, ali bez ljutnje.

Uvjet bez kojega se tu ne može jest potreba za opravštanjem. No, tu našu odluku ne trebamo objaviti ni onima koji su nas povrijedili, ni svijetu, već samima sebi. Svakodnevnim čvrstim stavom da je postupak koji nas je povrijedio rezultat nesvjesnog ili neznanja. Podsjećam vas na Isusove riječi: ‘Oprosti im, Bože, ne znaju što čine!’ Rezultat će biti kvalitetniji odnosi s okolinom, a ako se dogodi promjena u onima koji su nas dobili sa zadatkom da nas odgoje, vole i poštuju, tim bolje. No, i bez toga ćemo preživjeti.

Što je s agresivnom? I tu je prvi korak postavljanje čvrstih granica i asertivnosti. U slučaju da nam ta agresivnost ugrožava život, posežemo za institucijama koje kao porezni obveznici plaćamo da bismo rješavali takve probleme. Znam da će se javiti oni koji će mi objasniti da nemam pojma što je stvarni život! No, vjerujte – imam. Iako je proces ponekad dugotrajan, zapravo je koristan za sve: za nas, za društvo, pa i za osobu koja je agresivna, a ne zna si sama pomoći. Kad sustavno budete na taj način reagirali, prestat ćete u svoju blizinu privlačiti agresivne ljude. No, za sve treba vjere i vremena.

Ne odustajte od svog prava na samopoštovanje, ali uvijek ga dajte kada vas ne ugrožavaju tuđi postupci, a njima postavite granice. I zamislite kako bi svijet bio lijep kada bi svi tako postupali. Moj već jest!