Vlada bi trebala javnim sredstvima pokrenuti investicijske fondove koji bi se mogli izlagati rizicima ulaganja u modernizaciju i tržišno pozicioniranje tvrtki poput KIM-a. Nakon što Vladina uloga prestane, liberalizacijom tržišta kapitala treba omogućiti domaćim privatnim i mirovinskim investicijskim fondovima ulaganja u mala i srednja domaća poduzeća.
Američki FED morao je prije nekoliko dana intervenirati na tamošnjem financijskom tržištu s nezamišljivih 35 milijardi dolara radi održavanja likvidnosti banaka, uzdrmanih velikom krizom tržišta ‘drugorazrednih’ hipotekarnih kredita. Istu su akciju nakon FED-a poduzele japanska i europska središnja banka. Špekulirajući na američkom tržištu ‘drugorazrednih’ hipotekarnih kredita, njemačka IKB banka izgubila je nekoliko milijardi eura. Njemačka Vlada je putem svoje KfW banke mobilizirala velike njemačke privatne banke za sanaciju IKB-a. Istovremeno kineska Vlada prijeti da će rasprodati američke državne obveznice koje je kupovala iz svojih deviznih rezervi te na taj način izvršiti veliki pritisak na američki dolar.
Rastuće cijene sirovina koncentriraju danas kapital u dominantno državnim i paradržavnim kompanijama trećeg svijeta. Nedostatak sirovina Kina nadoknadjuje ogromnim rezervoarom iznimno jeftine radne snage. Preuzimanjem američkih i europskih poduzeća kineska Vlada pokušava doći do visokih tehnologija koje su im nedostajale. Sličnu politiku vodi i ruska Vlada.
Svjetloči smo, dakle, snažnoga globalnog procesa alokacije financijske moći. Tradicionalni svjetski financijski centri poput MMF-a i Svjetske banke, koji su se desetljećima koristili činjenicom nedostatka kapitala i visoke zaduženosti u nerazvijenim istočno-europskim i azijskim zemljama i prisiljavali te zemlje na liberalizaciju tržišta i otvaranje prema globalnim kompanijama, danas su potpuno nemoćni. Te zemlje zapravo više ne trebaju, a još manje uvažavaju preporuke MMF-a i Svjetske banke.
Pod naletom velikog vala preuzimanja vrijednih i ponešto uspavanih industrijskih poduzeća od strane američkih financijskih investitora s jedne strane i državnih kompanija iz trećeg svijeta s druge strane, vlade kontinentalne Europe, posebno u Njemačkoj i Francuskoj, počinju razumijevati što se događa na globalnoj pozornici. Da bi se obranile od neprijateljskih preuzimanja tradicionalnih europskih kompanija, oživljavaju ideje snažnije uloge države u privrednom životu i novih industrijskih politika kojima bi se osnažio domaći industrijski kapital i ohrabrio na nova ulaganja.
Na marginama globalnih procesa, dva novija događaja ponovno upozoravaju na strukturne probleme hrvatske ekonomije i duboko nerazumijevanje vlastite uloge od strane političkih aktera. Hrvatska je Vlada odlučila prodati svoje udjele u poljuljanom, ali vrlo dobro pozicioniranom KIM-u jednom nisko bonitetnom domaćem ponuđaču, što je naravno izazvalo niz javnih reakcija. Nakon dugogodišnjeg smanjivanja vrijednosti te kompanije, KIM je trebalo sanirati, dokapitalizirati, osposobiti za tržišnu utakmicu i potom privatizirati. Dosadašnje iskustvo u privatizacijskom procesu jasno pokazuje da je gotovo nemoguće pronaći odgovarajućega strateškog partnera za domaća poduzeća koji bi osigurao dugoročno održivi rast i radna mjesta. Alternativa slabom Chemodermu može biti veliki, prema ruskim izvo-rima orijentirani privatni investicijski fond Salford, odnosno njihova grupacija Danube Foods, koja ima u vlasništvu nekoliko mljekara u Srbiji i Republici Srpskoj. Prema definiciji strategije privatnih investicijskih fondova, a što je često otvoreno potvrđivao vodeći čovjek Eugene Jafee, Salford ima za cilj konsolidirati usitnjenu mljekarsku industriju u regiji Jugoistočne Europe i prodati je nekoj od europskih prehrambenih grupacija u roku od nekoliko idućih godina. Jasna strategija iz pogleda privatnoga financijskog ulagača, ali vrlo rizična za hrvatsku Vladu, koja bi morala imati kao glavni kriterij dugoročni opstanak KIM-a.
U isto je vrijeme objavljena prodaja Tifona mađarskom Molu, inače partneru hrvatske Vlade u Ini. Iako je aktualna Vlada javnom prodajom manjeg paketa dionica Ine putem domaćeg tržišta kapitala umanjila rizike moguće ekonomske destabilizacije, budućnost najveće hrvatske kompanije i dalje je neizvjesna. Sukladno još uvijek važećoj privatizacijskoj paradigmi, koju je još na početku tranzicijskog procesa postavila tadašnja vladača stranka, privatizacija te za hrvatsko gospodarstvo iznimno značajne energetske kompanije odvijala se kao da je riječ o prodaji trećerazredne državne imovine. Ina je ne samo važna kompanija za energetsku stabilnost Hrvatske, ne samo da ima kontrolu nad više od trećinom ‘zadnjeg kilometra’ u distribuciji fosilnih goriva na domaćem tržištu, već raspolaže jednim od najznačajnijih privrednih potencijala. Za hrvatsku ekonomiju, ako izuzmemo njen financijski sektor, zapravo nema značajnijeg poduzeća, kao što za mađarsku privredu nema važnije kompanije od Mola.