Mali informatički rječnik za

Poduzetnici i menadžeri ne moraju znati svaki novi IT pojam koji se pojavljuje, ali postoje izrazi bez kojih će se teško snaći u ponudi kojom ih svakodnevno bombardiraju stručnjaci iz informatičko-komunikacijskog sektora.

Ovamo još zalaze ljudi koji kažu da bi kupili internet. Volio bih da svaki hrvatski poduzetnik zna da ne mora kupiti bolji i veći kompjutor jer mu to neće poboljšati posao – nedavno se požalio Tomislav Uršić, direktor zagrebačke informatičke tvrtke Interactive1, koja razvija web platforme. Uršićeva izjava iskaz je javne tajne iz krugova informatičkih stručnjaka: većina naših poduzetnika zna vrlo malo ili ništa o računalima i računalnim mrežama.

Zato je za svoje čitatelje Lider pripremio svojevrsni ‘pojas za spašavanje’ – popis od 20 informatičkih pojmova koje bi svaki poslovni čovjek morao znati. Za savjet smo pitali, osim Uršića, istaknute stručnjake, poput Saše Kramara, predsjednika Uprave Iskon Interneta, i Antonija Prišćana, direktora Marketinga tvrtke Verso. Pitanjima smo ‘masirali’ i stručnjake poput Gorana Krajnovića, zamjenika direktora T-Comova Sektora za profesionalne usluge i poslovna rješenja za IP, Tihomira Šašića, direktora za Odnose s mrežom poslovnih partnera Microsofta Hrvatska, Lucijana Carića, stručnjaka za informatičku sigurnost te Davora Tomašića, supervizora razvoja poslovnog softvera u američkom elektroenergetskom operatoru ISO New England.

Vjerujemo da će ovaj mali rječnik biti koristan, ali ne treba gajiti iluziju da je baratanje pojmovima dovoljno za efikasno korištenje informatičkih tehnologija. Ako su poslovni procesi sredeni, nije ih problem ‘prebaciti’ u kompjutor. Ali ako ‘teta u računovodstvu’, što je stvarni primjer iz jedne domaće banke, sama unosi zbroj kolone u tablicu, umjesto da zbrajanje prepusti kompjutoru, tj. programu, onda tu ni superkompjutor ne može pomoći.

No, u Hrvatskoj se i dalje nižu situacije koje bi se mogle odmah pretvoriti u komediju. Tako je nedavno potencijalni domaći klijent zatražio od jedne naše uspješne IT tvrtke da mu proda server s diskom od 50 megabajta, kapacitetom koji je bio ‘u modi’ prije desetak godina.

Izlaž je u boljem obrazovanju i poslovnih ljudi i njihovih zaposlenika, i to prema standardima, poput ECDL-a (engl. European Computer Driving Licence, europska kompjutorska vozačka dozvola) koji jamči određenu razinu znanja za svaku kategoriju ‘vozačke’. Treba li ECDL propisati zakonom ili podzakonskim aktom? Nipošto! Jer, kao što je rekao jedan od stručnjaka za IT edukaciju, sve dok veliki sustavi poput banaka iz oglasa ne izbacu famoznu formulaciju ‘poznavanje rada na računalu’ i ne počnu od budućih zaposlenika tražiti određeni stupanj ECDL-a, pravih pomaka neće biti.

IT, ICT – (engl. Information Technology, Information and Communication Technology) Informatička tehnologija, odnosno informatička i komunikacijska tehnologija. Prema definiciji Američkog udruženja informacijske tehnologije (ITAA), IT predstavlja ‘proučavanje, dizajn, razvoj, primjenu, podršku ili vođenje računalno utemeljenih informacijskih sustava, posebice softverskih aplikacija i računalnog sklopljenja’. Jednostavnije rečeno, IT se bavi korištenjem elektroničkih računala i kompjutorskog softvera za pretvorbu, pohranu, zaštitu, procesiranje, slanje i dobavljanje informacija na siguran način.

Iako postoji mišljenje da je proširenje izraza IT u ICT samo stvar mode ili pak pojednostavnjuće trpanja u istu ladicu, komunikacijska tehnologija neraskidivo je vezana uz informacijsku tehnologiju. Primjerice, da biste doznali koliko još imate do limita u VPN-u na službenom mobitelu ili nepotrošenih kuna prepaid bona, nakon što ukucate određeni kod, složeni softverski alati pretražuju baze podataka vašeg GSM operatera na diskovnim poljima i pronalaze broj koji ste tražili. A sve u sekundu ili dvije.

Internet – fizička mreža računala i ‘žica’ između njih koja opasuje svijet dizajnirana je u SAD-u za slučaj nuklearnog rata, tako da prenosi informacije čak i nakon uništenja jednog od svojih čvorova, ustvari računala. Internet valja razlikovati od njegovih servisa, kao što je to onaj najrašireniji, World Wide Web, koji nam omogućava bogatstvo koje vidimo na web sajtovima. Na internetu postoje i servisi koji služe za, primjerice, elektroničku poštu (POP3 i SMTP) ili prijenos datoteka, kao što je FTP (File Transfer Protocol – protokol za prijenos datoteka).

VoIP – (engl. Voice over Internet Protocol) Prijenos glasa pomoću internetskog protokola, metoda digitalizacije glasa koji se potom ‘sjecka’ u paketiće te šalje internetom do sugovornika. Današnji će telekomu nerado priznati da još samo između vašega kućnog starog analognog telefona i pripadajuće telefonske centrale postoji analogno klasično telefoniranje. Od centrale dalje sve je također u načelu digitalno. Telekomu ne žele to priznati jer je VoIP znatno jeftiniji od klasičnoga fiksnog telefoniranja. Digitalni telefoni, osim što služe za šminku u serijama poput ’24’, točnije razgovori putem VoIP-a omogućavaju znatnu uštedu poduzećima koja mnogo telefoniraju, a imaju mnogo poslovnica ili mnogo poziva u inozemstvu.

Iako ne radi nasvim prema ovoj shemi, najpopularniji program za telefoniranje putem interneta naziva se Skype i posve je besplatna za komunikaciju između osoba koje sjede svaka za svojim računalom, imaju instaliran taj program te slušalice i mikrofone. Skype omogućuje i da uplatite minimalno 10 eura, čime aktivirate SkypeOut, mogućnost da nazovete i fiksni ili mobilni telefon. Takav prepaid ‘bon’ trošite prema lokalnoj tarifi, što znači da sa svog računala na.

Severina i Kirin – najzaslužniji za širenje informatičkih znanja. Tihomir Šašić iz Microsofta naveo je da ga kod običnih korisnika čak i iznenađuje kad netko razumije o čemu je riječ i još pravilno izgovori neki informatički pojam na engleskom. No, istaknuo je ulogu ljudi koji inače nemaju vezu s IT sektorom, ali su jako zaslužni za širenje informatičkih znanja, posebice onih koji su svojim neznanjem ispalili simpatični ili smiješni, ali zato upečatljivi.

Takav je primjer Mato Arlović, potpredsjednik Sabora u prošlom sazivu, koji je stalno ‘prema Vuku’ čitao riječ e-mail, pa su mu zastupnici nadjenuli nadimak Email. Ipak, postoje i jači primjeri samoukih, ali nevoljkih i nesvojvoljnih informatičkih opismenjivača nacije, čak i jačih od svih informatičkih učilišta i kompjutorskih časopisa.

Najnoviji takav primjer je ministar Kirin. Šteta je kažu neki informatičari, da nitko nije u nas izmjerio koliko ljudi zna za YouTube prije nego ga je Kirin ‘preimenovao’ u Jubitko te koliko ih zna i posjećuje taj servis nakon toga. Naime, sumnjaju informatičari, Ivica Kirin je odgovoran za rapidno širenje weba 2.0 (weba na kojemu su multimedijalne datoteke) među građanima Hrvatske.

Ipak, prvakinja Hrvatske u širenju znanja o osobnim računalima i internetu je Severina, koja je i prvakinja u kvaliteti i kvantiteti osvojenih znanja. Kako bi pogledali njezin kućni, točnije brodski pornić, ili ga pak proslijedili prijateljima, tisuće Hrvata naučile su da je megabajt jedinica za veličinu datoteke te da je privitak od 77 megabajta nemoguće (ili jako teško) poslati elektroničkom poštom. Onda su hrvatske mase naučile pretraživati web, downloadati sadržaje s njega, neposredno navigirati netom (upisivanjem adrese u adresnu traku), naučili su što je video codec (coder/decoder – program za kodiranje videosignala), spoznali da softverski playeri videa ne rade bez dodavanja nekih codec, kako i gdje naći codec koji nedostaje, kako ga instalirati te kako se digitalni video snima na CD.