Spremam se na operaciju. Budući da je u posljednje vrijeme bilo nekoliko slučajeva neuspjelih operacija i o tome se mnogo raspravljalo, zanima me kako ja kao pacijent mogu bolnicu i liječnika pozvati na odgovornost ako, primjerice, operacija ne uspije.
Premda se posljednjih godina mnogo učinilo na zaokruživanju takozvanih paketa zdravstvenih zakona, i na tom normativnom planu još ima gotovo nevjerojatnih propusta. Tako, primjerice, još nema ni obveznog osiguranja liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika od profesionalne odgovornosti. Nema ni odredbe koja bi jasno propisala jesu li djelatnosti u zdravstvu opasne ili nisu, bilo u cijelosti, bilo u dijelu, pa je to prepušteno sudovima. Očito je da i za zakonodavca i za sudsku praksu tu ima još mnogo posla koji, treba naglasiti, i ne trpi odlaganje.
Pacijentima za štetu liječnik ili drugi zdravstveni djelatnik izravno odgovaraju prema čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima samo ako su štetu prouzročili namjerno, što je gotovo isključeno (ali i u tim slučajevima odgovara i poslodavac). U svim drugim slučajevima oštećena osoba treba tužiti poslodavca (bolnicu), a poslodavac ima pravo regresa protiv zaposlenika u slučaju namjere i krajnje nepažnje. Treba svakako naglasiti da se zdravstvo ubraja u djelatnosti u kojima se preuzima obveza da se učini sve što je moguće, ali se ne jamči rezultat. To znači i da nema odgovornosti ako se poduzelo sve što struka nalaže, a operacija ipak nije uspjela.
Neki me uvjeravaju da trgovačka društva – društva s ograničenom odgovornošću – samo ograničeno odgovaraju za svoje obveze, a svi drugi neograničeno. To mi ne izgleda logično, ali na sumnju me navodi ne samo službena hrvatska zakonska terminologija nego i ona u stranom pravu, primjerice njemačkom.
Teško je reći zašto je izabran upravo taj, slobozno možemo reći, nespretni izraz ‘ograničena odgovornost’. Međutim, u praksi uopće nema dvojbe o tome da i d.o.o., unatoč nazivu, odgovara svom svojom sadašnjom i budućom imovinom za sve svoje obveze. Što više, postoji mogućnost odgovornosti čak i prijašnjom imovinom, steknu li se uvjeti za primjenu takozvanih paulijanskih tužbi, posebnih tužbi za zaštitu vjerovnika. Također, i kod takva društva postoji mogućnost odgovornosti članova uprave, odnosno osnivača u slučaju tzv. probaja pravne osobnosti, makar je, kad je o tome riječ, praksa, nažalost, još veoma siromašna.
Dakle, svaki će d.o.o. u punoj mjeri odgovarati za obveze koje ima, kako u vezi s glavnim, tako i s eventualnim zateznim kamatama i troškovima. Međutim, da bi se ta navela tvrdnja mogla provesti, d.o.o. mora imati imovinu jer, ako je nema, tražbina će ostati nenamirena. Još je jedna česta zabluda koju svojom praksom potenciraju i banke i druge financijske institucije. Riječ je o temeljnom kapitalu koji vjerovnicima u hrvatskom pravu nije nikakvo jamstvo, a pogrešno ga se tretira kao realan pokazatelj nečije imovinske snage ili moći. Naime, za razliku od nekih drugih sustava, u našem pravu nema nikakva ograničenja u raspolaganju temeljnim kapitalom, što znači da netko s iznimno velikim temeljnim kapitalom može biti (u smislu mogućnosti naplate) vrlo loš dužnik, a neki d.o.o. s minimalnim temeljnim kapitalom od 20.000 kuna vrlo moćan, koji će bez teškoća moći platiti i velike iznose koje duguje. Postoje i društva s ograničenom odgovornošću s vrlo velikom financijskom moći (primjerice Hrvatske autoceste d.o.o., Kerum d.o.o.), kao i dionička društva s minimalnim financijskim potencijalom, pa je još jedna zabluda prema kojoj je mnogo snažnije bilo koje dioničko društvo od društva s ograničenom odgovornošću.