Učjene i uhićenja

Ruska služba sigurnosti FSB nedavno je podignula optužnicu protiv ruskog milijardera i kvazibiznismena kriminalne prošlosti Borisa Berezovskog, koji živi u izgnanstvu u Velikoj Britaniji. Optužnica je podignuta nakon što je Berezovski u razgovoru za britanski Guardian još u travnju ove godine otvoreno pozivao na revolucionarni preokret i smjenu vlasti ruskog predsjednika Vladimira Putina. O ideji državnog udara otvoreno govorio već neko vrijeme, a kako sam tvrdi, i aktivno ga podržava te financijski potpomaže revolucionarne struje u donedavnoj domovini.

Berezovski tvrdi da financira koaliciju Druga Rusija, koja je nedavno organizirala prosvjede Marš nezadovoljnih u mnogim ruskim gradovima, ali oni to negiraju. Ruska je oporba svjesna kontroverznosti tog milijardera te se ni na koji način ne želi dovoditi u vezu s njim jer bi to izazvalo veliki pad popularnosti među osiromašenim i opljačkanim ruskim narodom.

Boris Abramović Berezovski jedan je od najkontroverznijih ruskih tajkuna i oligarha koji je bezočnim prijevarama i najsumnjivijim poslovima prigrabio basnoslovno bogatstvo, a gotovo nesumnjivo je povezan i s političkim ubojstvima u Rusiji, najsumnjivijim osobama kriminalnog miljaa te terorističkim grupama odgovornima i za ratne sukobe na Kavkazu. Basnoslovno bogatstvo i bestijalnost karakteristike su toga novopečenog ruskog tajkuna koji se nalazi na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu.

Berezovski je posljednjih tjedana učestala tema svih svjetskih medija. U lipnju je pobjegao iz Velike Britanije nakon što su ga iz glavnog sjedišta Metropolitanske policije Scotland Yarda upozorili da se nalazi na meti ruskoga plaćenog ubojice te da je njegov boravak u zemlji više nije siguran. Nakon što je Scotland Yard uhitio osumnjičenog atentatora te ga predao ruskim imigracijskim vlastima, Berezovski se vratio u London. Odmah je izjavio kako smatra da iza pokušaja atentata stoji ruski predsjednik Vladimir Putin te da je i bivšega KGB-ova obavještajca Aleksandra Litvinenka, koji je također živio u Londonu, ubio Putinov plaćenik te da je to bilo samo upozorenje da će se slična stvar dogoditi i njemu.

Berezovski već godinama živi u kući koja sliči tvrđavi te je danonoćno okružen brojnim tjelesnim čuvarima. Preživio je nekoliko pokušaja atentata. Javnost najviše pamti onaj iz 1994. godine kad je preživio podmetanje eksploziva pod njegov automobil. Igrom slučaja, tom je prilikom poginuo samo njegov vozač, jer se Berezovski neplanirano zadržao u svom uredu.

Svoje resurse Berezovski je neskriveno koristio za političku podršku nekadašnjem ruskom predsjedniku Borisu Jelcinu te mu je u predizbornoj kampanji pomagao ne samo financijski, nego i putem medija koje je posjedovao. Zauzvrat je, osim novih poslova s državom, nakon Jelcinove pobjede dobio i prva politička zaduženja te je tako postao potpredsjednikom vrlo utjecajnog Predsjednikova vijeća za sigurnost.

O njemu se često govorilo kao o ‘sivoj eminenciji Jelcincova dvora’. Pomogao je i pri sklapanju mirovnog sporazuma u Čečeniji, u kojem je jedan od ključnih elemenata trebala biti njena gospodarska obnova. Ona bi se temeljila na gradnji naftovoda kroz tu kavkasku republiku, što je posebno odgovaralo Berezovskom s obzirom na njegove poslove u naftnoj industriji. Usprkos povezanosti čak i s čečenskim pobunjenicima, to se, zbog čečenskog rata, ipak nije ostvarilo. Funkciju potpredsjednika obnaša do studenoga 1997. godine, kada postaje glavni tajnik Zajednice Nezavisnih Država, konfederacije republika bivšega Sovjetskog Saveza.

Pocetkom 1998. pogoršavaju se odnosi Berezovskog s tadašnjim premijerom Viktorom Černomirdinom. U to se vrijeme spekuliralo da je Jelcin čak i smijenio Černomirdina baš pod utjecajem Berezovskog i drugih ruskih oligarha, kojima taj tip osobnosti očito nije odgovarao. Zamijenio ga je mladi Sergej Kirijenko.

Smijenjeni Černomirdin, i sam prilično bogat oligarh, brzo se opametio te izmirio s Berezovskim, koji je u to vrijeme ‘vedrio i oblačio’ Rusijom zahvaljujući vezama s Jelcincinom. S obzirom na to da je mladi Kirijenko predlagao vrlo ambiciozne reforme, oligarsi, na čelu s Berezovskim, ponovno nagovaraju Jelcina da na funkciju premijera vrati Černomirdina. Samo pet mjeseci nakon smjene Černomirdin ponovno postaje premijer, ponajprije zahvaljujući dogovoru s Berezovskim, kojeg ruski mediji tada nazivaju ‘modernim Rasputinom’. No, sporazum ne traje dugo te Černomirdin pada u nemilost te ponovo biva maknut s vlasti.

Novinar Paul Klebnikov 1996. godine u Forbesu je objavio članak pod nazivom Godfather of the Kremlin, odnosno Kum Kremija, u kojem govorio o Berezovskom kao mafijskom šefu koji se protivnika rješava ubojstvima. Berezovski je tada tužio časopis Forbes, a spor je riješen sporazumom, povlačenjem optužbi s obje strane. No da su optužbe o smicanju protivnika bile točne, pokazala je i praksa. Klebnikov je postao glavni urednik ruskog izdanja Forbesa, a u srpnju 2004. bi ubijen. Iako to nije dokazano, javnost vjeruje da je to učinio netko od plaćenika Berezovskog, koji se time htio osvetiti za blačenje svog imena u spomenutoj knjizi.

Čim je izabran za predsjednika, Putin se okrenuo protiv Berezovskog, a ovaj se počinje suprotstavljati njegovim reformama. Na primjeru Berezovskog Putin je odlučio poslati poruku svim ruskim oligarhima i dati im do znanja da se neće dati ucjenjivati. Otvoreni sukob počinje u svibnju 2000. godine kada Putin smanjuje autonomnost gubernija te jača središnju vlast, što ugrožava interese Berezovskog i ostalih oligarha. Berezovski ga počinje javno kritizirati i u međunarodnim medijima, a svojim ljudima na nacionalnoj televiziji ORT, gdje je imao 49 posto udjela, naređuje da kritiziraju predsjednika Putina. No, država je imala 51 posto udjela u toj nacionalnoj TV kući pa Putin uspijeva izbaciti Berezovskoga s televizije te barem donekle oslabiti njegov medijski utjecaj.

Zbog financijskih nepravilnosti na udaru predsjednika nalaze se i razne tvrtke Berezovskoga, a bivaju uhićeni i njegovi najbliži suradnici. Zbog takvog pritiska Berezovski pristaje na prijedlog Vlade da državi prepusti vlasnički udjel u aviokompaniji Aeroflot, za iznos od 360 milijuna dolara. Nakon što su mu isplatili prvu ratu od 170 milijuna dolara te je on predao svoje dionice, država mu odbija isplatiti ostatak, optužujući ga dodatno za makinacije u toj tvrtki.

Izručenje ruskoga gradačina navodno je u Rusiji protuustavno, pa ruska Vlada ne želi napraviti iznimku. Nakon dobivenih odbijenica novolizabranog britanskog premijera Gordon Brown donio je odluku da se iz Britanije proteraju četiri ruska diplomata. Rusija nije ‘ostala dužna’, pa su protjerana i četiri britanska diplomata iz Rusije. Ruski predsjednik Vladimir Putin tada je poručio britanskim vlastima da trebaju dobro odvagnuti svoje akcije, upotrijebiti zdrav razum te poštovati pravo i interes svojih partnera.

Maksim Jusin, analitičar moskovske Izvestije, smatra da obje strane neće dodatno zaostavati situaciju jer se ni politički ni ekonomski to nikome ne isplati. No, napetost se već odrazila na ruske tvrtke na londonskoj burzi, gdje je pala vrijednost njihovih dionica. S druge strane, britanske kompanije gube poslove u Rusiji. Naftna kompanija British Petroleum bila je prisiljena prodati svoj udjel u Gazpromu na Koviktinskom plinskom nalazištu, a Shell je bio natjeran predati kontrolni paket dionica na nalazištu naftne Sahalin-2, opet u korist Gazproma.

Nakon razgovora Putina i Sarkozyja, francuski Total dobio je 25 posto udjela u istraživanjima nalazišta plina na Arktiku, a za što su bile zainteresirane i britanske tvrtke. Moskva smatra da London, koji najmanje od svih europskih zemalja ovisi o ruskom plinu i nafti, stoji iza projekata alternativnih naftovoda i plinovoda iz srednje Azije koji bi ‘preskakali’ Rusiju, pa se i na taj način želi ‘osvetiti’.

Hrvatski analitičari ocjenjuju da je protjerivanje ‘samo’ četiri diplomata, koji su navodno obavještajni agenti, vrlo blaga reakcija te da Britanija, ipak, ne želi ugroziti svoje poslovne interese koji su u Rusiji golemi. Dovoljno je napomenuti da je u posljednjih pet godina trgovina između dviju zemalja povećana za 200 posto. Rusija je samo u prošloj godini investirala oko šest milijardi dolara u Britaniju, a ruski su turisti prošle godine u Britaniji potrošili oko 180 milijuna funti. Nezanemarivo je i to da u Britaniji živi oko 250 tisuća Rusi.

Zatezanje međunarodnih odnosa dodatno potpiruje i pokušaj atentata na Berezovskog te njegovo nastojanje da britansku Vladu upute u smjenu Putina s vlasti. U tom smjeru ide i izjava Logovoja, navodnog ubojice Litvinenka, koji tvrdi da nije izvršitelj ubojstva, već da su u to upletene britanske tajne službe te da su ga pokušale vrbovati kako bi kompromitirale predsjednika Vladimira Putina.

U Rusiji je još aktualna međunarodna tjerica za Berezovskim, kojem žele suditi za prijevaru i pranje novca koje je napravio tijekom devedesetih godina. No, s obzirom na zategnute odnose između te dvije države, malo je vjerovatno da će se to izručenje doista i dogoditi. Situacija bi se mogla promijeniti tek ako sljedeći predsjednički izbori promijene ključne igrače, a time i omekšaju politiku Rusije prema međunarodnoj zajednici.

Boris Abramović Berezovski rođen je u Moskvi u siječnju 1946. Diplomirao je matematiku i informatiku na Moskovskom sveučilištu, a kasnije i doktorirao. Predavao je matematiku na jednom od moskovskih fakulteta i bavio se znanstvenim radom. Berezovski je 1989. osnovao svoju prvu tvrtku te kupovao automobile po povoljnim uvjetima od državnog proizvođača poduzeća AutoVAZ te ih preprodavao diljem Rusije. Tri godine kasnije osniva novu tvrtku – LogoVAZ i tada počinje ozbiljno izbjegavati zakon. Automobile je formalno izvozio, pa onda ponovno uvozio u zemlju te prodavao po višoj cijeni, iako su automobili cijelo vrijeme ostajali u zemlji. Na svakom takvom automobilu moglo se zaraditi dodatnih tisuću i pol američkih dolara.

U svibnju 1994. Berezovski postaje čelnik zloglasnog automobilskog udruženja AVVA (ABBA na čirilići) te je postao poznat kao inicijator projekta ‘nacionalnih automobila’, poduzetničkog projekta za koji se ubrzo ustanovilo da je u stvari financijska piramidalna shema kojoj je jedini cilj na prijevaru uzeti novac od ‘malih ljudi’. Njima su, naime, bile prodavane dionice nepostojeće tvrtnice automobile. Procjenjuje se da su u toj piramidalnoj shemi građani Rusije izgubili više od 50 milijuna američkih dolara.

Uskoro postaje i predstavnik Mercedesa i Fiata za Rusiju. Koristi vrijeme početka divljega ruskoga kapitalizma i kupuje državne tvrtke po iznimno niskim cijenama, zahvaljujući korupciji i dobrim vezama s državnim dužnosnicima. Druži se i s kćeri ruskog predsjednika Jeljcina, Tatjanom Djačenko.

Zahvaljujući vezama, 90-ih godina širi svoje poslovanje i na naftni biznis te ruske medije, gdje postaje vlasnik nekoliko listova, a od 1995. i svlasnik nacionalne televizijske kuće ORT te većinski vlasnik naftne kompanije Sibneft. Sve to daje mu golem utjecaj i značenje u ruskom društvu, a sprega sa svim korumpiranim segmentima ruskog društva bila je neizbježna. Godine 1997. postaje svlasnik i zrakoplovne kompanije Aeroflot. Jedan je od deset ruskih kapitalista, zvanih ruskog oligarsi, koji su zajedno držali više od 50 posto ruskoga gospodarstva te su politički podržavali predsjednika Jeljicina, koji im je uvelike pomagao u njihovu bezobzirnom bogaćenju.