Teško je vjerovati, ali nakon dvadeset godina emitiranja i jednako toliko godina kulturnog statusa tek je sad došlo vrijeme za dugometražnu verziju superuspješnoga legendarnog crtića. A upravo to je i najbolji opis – dulja verzija crtića. Ako očekujete nešto posebno u odnosu na standardni format, razočarate ćete se jer, iako su kapitalirali pred Hollywoodom, tvorci su ipak ostali vjerni uhodanoj praksi i skromnosti na koju su naviknuli svoju publiku. Dakle, hrpa izvrsnih stotina, ruganje svemu i svačemu, ali malo dulje nego uobičajeno.
Više od samih Simpsona, film je još jedan u nizu pokazatelja krize identiteta Hollywooda koji se u sveopćem nedostatku originalnosti i kvalitete u svijetu umjetnosti ipak nekako najduše držao i uspjevao na račun kretenskih blockbustera svako malo proizvesti neki dobar film. Sada su i oni na aparatima i liječnici/producenti bore se za život. Sve to uzimajući u obzir da nam se sprema četvrti nastavak Umri muški s ishlapjelim B. Willisom.
Sami Simpsoni ostaju društveno angažirani pa se priča vrti oko ekološko-obiteljske tematike dovoljno prožvakane u prijašnjim serijama. Dakle, iako Simpsoni imaju visoku razinu ispod koje nikad ne idu, ovaj film vam neće ponuditi ni više ni manje od uobičajene doze. Dapače, nakon jakog ritma u sat vremena, crtić/film se očito počinje umarati i usporavati tempo da bi završio prilično tipično i dosadno. Srećom, traje samo još dvadesetak minuta.
Svi su likovi oduvijek bili izvrsno napravljeni, no gledajući poznaje filmski uradak, postaje vam jasno da je tupi Homer prava alfa i omega cijele koncepcije, odnosno da sve izvire od njega i prestaje s njim. Simbol tipične američke prosječnosti, benevolentne obamrlosti, sada je preuzeo ulogu simbola bjelosvjetske ignorantnosti, nezainteresiranosti i infantilnog odnosa prema ozbiljnim društvenim pitanjima. Jadni Homer. Uvijek dobra zabava.
