Piše: Igor Škevin

Iako se potkraj prošle godine odlučio na odlazak u mirovinu, 37-godišnjem Bonu Marjanoviću to je u stvari predstavljalo mogućnost da se mnogo jače ponudi tržištu. Bilo je procjena da ću u MORH-u završiti karijeru na jednoj od top-pozicija, ali sam se ipak zahvalio na onome što su uložili u mene. U snazi sam i želim prenositi znanja studentima, a otvoren sam i za nova znanja, volim se družiti, biti neopterećen u komunikaciji i ne volim da stvari prolaze mimo mene, a već dugo želim svoja znanja ponuditi na tržištu – objasnio je svoju odluku Bono Marjanović, koji već tri godine studentima veleučilišta Vern predaje predmet Osobna i poslovna sigurnost, a nedavno je i pokrenuo portal Budimo sigurni.

Marjanovićeva znanja o sigurnosti nisu samo teorijska niti ih je sakupljao googlajući. Karijeru u sustavu sigurnosti ove države počeo je još 1990. godine kao pripadnik ATJ Lučko. Nakon provjera i testiranja, postao je tjelesni čuvar predsjednika Republike, 1991. postaje šef grupe, a godinu kasnije šef Odsjeka tjelesne zaštite. Obrazovanjem i edukacijom 1996. prelazi u Stožer osiguranja bivšeg Ureda za nacionalnu sigurnost.

Znanja o sigurnosti već tri godine prenosi studentima zagrebačkog Verna, a isti predmet predaju i njegov šef iz doba osiguranja Predsjednika, Mate Laušić, te Saša Petar, s kojim je koautor knjige Jeste li sigurni da ste sigurni? A ove jeseni izlazi i drugo, dopunjeno izdanje te knjige, u kojemu se Marjanoviću i Petru kao koautor pridružuje i Laušić.

Budimo sigurni je portal koji nije usko specijaliziran. Cilj je da se običnom čovjeku, koji ne zna gdje se informirati o tim specifičnim temama, ponudi portal na kojem može dobiti informacije o što više segmenata sigurnosti – objašnjava Marjanović te dodaje da je portal nastao i da ga dijelom koristi i on sam, iako stručnjak.

Budući da predajem na Vernu, pokušao sam se staviti i u kožu studenta. Nijedan me pretraživač na riječi povezane sa sigurnošću nije vodio na neki portal na kojemu bih mogao naći neku bazu tekstova, savjeta i preporuka o sigurnosti i počnu linkova otići do sadržaja koji me zanimaju – odao je Marjanović povod za utemeljenje portala, za koji se pohvalio da radi već pet mjeseci i to bez ikakve reklame te da je dosegao brojku od 8.000 posjetitelja na mjesec iako je tek u početku.

Marjanovićeva tvrtka MBOS savjetovanje bavi se i drugim dijelom djelatnosti vezane uz sigurnost, a koju je ponudio na tržištu – sigurnosnim konzaltingom.

Nekim je tvrtkama preveliki trošak stručnjak za sigurnost i ne žele se prihvatiti tog posla kao laici, a zakon im je propisao zahtjeve koje mora tvrtka zadovoljiti. Kao praktičar nudim rješenja – objasnio je Marjanović te dodao da se rješenja temelje na analizi trenutačnog stanja i važećih propisa, a potom se prijedlozi za poboljšanja upućuju čelnim ljudima tvrtke, primateljima konzultacija. Vrlo važan dio sigurnosti je nadzor nad provođenjem novih rješenja, jer inače nema poboljšanja sigurnosti.

Poslovna sigurnost mora biti stalna, ali ne mora biti stalni trošak – jednostavan je Marjanovićev moto, iako kaže da je definicija poslovne sigurnosti kompleksna i da će svaki stručnjak imati neku svoju definiciju, ovisno o svojoj specijalnosti.

No, kako naglašava, poslovna sigurnost mora biti sastavni dio svih poslovnih procesa, dok kod nas još uvijek vlada kriva percepcija pa se sigurnost doživljava kao trošak, a ne kao ulaganje, iako je ključno pitanje hoće li poslovni subjekt uopće preživjeti krizu situaciju i iz nje nastalu štetnu posljedicu.

Kao primjer da okrutne brojke pokazuju koliko se sigurnost isplati, doduše ne navodeći konkretne svote, Marjanović navodi svoga nekadašnjeg šefa, a sada kolegu Matu Laušića, koji je izvrstan primjer koliko kvalitetan menadžer sigurnosti znači za veliki poslovni subjekt poput Getroa.

Prema trenutačnoj percepciji, sigurnost se svodi na kameru plus zaštitar, što je samo jedan segment sigurnosti – pojasnio je Marjanović te dodao: – Nisam pobornik teorija, praktičar sam i pobornik toga da se proces proizašao iz prakse i potvrdi u praksi – istaknuo je objašnjavajući da se zbog povećanja sigurnosti, tj. smanjenja mogućnosti šteta u tvrtki koju se konzultira moraju mijenjati njene procedure, primjerice nabava, ali i procedura prijevoza novca blindiranim vozilom, pa čak i način distribucije te klasifikacije dokumenata.

Iako, kao i svi stručnjaci za sigurnost, ističe da sigurnost mora biti sveobuhvatna i stalna, Marjanović naglašava da se s time ne smije pretjerivati i da sigurnost ne smije prijeći u paranoju. A kao i u životu, sigurnosno je ponašanje tek malo različito od nehajnog.

Neki me poznavnici čudno gledaju kad vide da u koloni pred semaforom zaključavam središnju bravu na automobilu i da ljeti podižem suvozački prozor. To činim jer sam svjestan da se netko na križanju može drznuti zgrabit mi torbicu s dokumentima i novcem sa suvozačkog sjedala. Dogodi li se to, što onda? Trčati za njime? Pa da iz grma izade drugi i otme automobil? – objašnjava Marjanović, koji za sebe priznaje da je postao sigurnosno mnogo svjesniji nakon što je, prije niza godina, ostavio automobil ‘na pet minuta’ bez nadzora u zagrebačkom kvartu Šavica i nakon nekoliko sati ga pronašao provaljenog te bez torbe s dokumentima i vrijednim osobnim stvarima.

Osobnu sigurnost na Vernu iskuse i njegovi studenti na vlastitoj koži, jer ih na terensku nastavu odvede u dvoranu za borilačke sportove. Zajedno s prijateljima, majstorima borilačkih vještina, demonstrira im jujutsu, brazilski jiu-jitsu ili njegovu izraelsku varijantu krav magu, što onda studenti iskušavaju jedni na drugima.

To su znanja koja sutra studenti mogu primijeniti u svakodnevnom životu, a time promoviramo i sport i zdrav život. Kolegij je zbog toga prilično popularan, pa studenti svu trojicu predavača visoko ocjenjuju nakon svakog semestra. Studentima se kroz te borilačke vještine pokazuje da u određenim situacijama ipak imaju izlaza, a imaju i priliku pohvatiti se i s predavačem – s osmijehom kazuje Bono.

No, za razliku od svakodnevnog života, navike se u poslovnoj sigurnosti moraju pretočiti u poslovne procedure.

Menadžment mora imati potrebu za procedurama u tvrtki, a događaji pokazuju da moraju imati procedure. Dosta tvrtki čak ima propisane procedure, ali one najčešće ostaju mrtvo slovo na papiru. Najgore je što imaju sve propisano na papiru, a onda malo zaposlenika uopće zna da postoje procedure. A i onima koji znaju za njih prestručan su i preopširno napisan materijal. Procedure postoje da imaju preventivni karakter tijekom svakodnevnog odvijanja poslovnih procesa u svim industrijama i imaju represivan karakter za slučaj incidentne situacije – stručno objašnjava Marjanović te potkrepljuje primjerom iz prakse:

Jednoj je banci dojavljeno da je u njoj postavljena bomba. Zaposlenici su izletjeli van u sekundu, pa su se tek kad su svi izašli, sjetili da su sva vrata, uključujući i ona od blagajni i sefova, ostavili otvorenima, iako su imali propisane procedure čak i za takvu, srećom lažnu dojavu – pripovjeda Marjanović.

Od konzultantskih poslova rado ističe onaj s 402 Street Raceom, organizacijom uličnih utrka ‘nabijanih’ automobila. Organizatori su ga nazvali nakon nedavne pogibije starca u njegovom dvorištu u Poreču zbog izlijetanja automobila s ulične staze za rally.

Nazvali su me ljudi iz 402 Street Racea da bi spriječili slične tragedije. Njihova je djelatnost regulirana zakonima i tehničkim pravilnicima, pa sam sve to predočio u studiju sigurnosti. Ta studija predstavlja naručitelju početni trošak, on u svojoj organizaciji sada ima osobu zaduženu za provedbu te studije, a prvi su rezultati pokazali da im je organizacija uličnih utrka bila na višoj razini. Zato su postali hrvatski proizvod koji se proširio izvan naših granica, a u svojem poslu imaju i podršku MUP-a, jer se time kanalizira ‘nabijanje’ automobila i druženje njihovih vlasnika, ono postaje legalno, a ostaje prestižno i privlačno – zaključio je Marjanović.