Piše: Amir Kulenović

Nova generacija biciklista 35+ uglavnom su situirani ljudi dovoljno ekološki osviješteni da shvate višestruke prednosti bicikla nad klasičnim prijevozom. Zato su poznavatelji tržišta shvatili da dolazi vrijeme i za skuplje bicikle, čija cijena jamči i kvalitetu.

Tvrtka Sigma iz Pule je do prije nekoliko godina bila treći svjetski proizvođač okvira i vilica za bicikle. Zajedno s Limexom iz Donjeg Miholjca i još nekim Hrvatska je proizvodila više od 60.000 bicikala, većinom nižega cjenovnog razreda. Nakon donošenja uredbe kojom se dozvoljava slobodan uvoz bicikala bez obzira na zemlju podrijetla, Sigma je ostala bez 70-ak radnih mjesta i počela se baviti proizvodnjom tapeciranih stolaca. Limex više ne proizvodi bicikle, već kamine, ljeste i miješalice.

• Hrvatsku industriju bicikala uništile su apsurdne zakonske odredbe – tvrdi Gordan Krpanec, bivši djelatnik Limexa i savjetnik u Sigmi.

Naime, gotovi bicikli uvoze se bez carine, bez obzira na zemlju podrijetla, dok se na dijelove od kojih se bicikli sastavljaju plaća carina u iznosu od pet do 15 posto. S obzirom na to da je čak 95 posto dijelova od kojih je sastavljen bilo koji bicikl u svijetu podrijetlom iz Kine i Tajvana, jasno je zaključiti kome su zakonske odredbe išle u korist, a tko je pretrpio štetu.

Krnpec je jedna od najkompetentnijih osoba po pitanju posla s biciklima u Hrvatskoj. Taj inženjer strojarstva devedesetih je radio u Limexu, dok je u Sigmi pomagao svojim stručnim savjetima.

• Radili smo na zajedničkom projektu kojim smo željeli stvoriti, suradnjom dviju tvrtki, hrvatski brend bicikala u srednjem cjenovnom razredu kojim bismo mogli konkurirati i u Europi – rekao je.

Nažalost, planovi o tome kako bi se u Hrvatskoj moglo nešto kvalitetno i proizvoditi propali su sa spomenutim propisima. Krpanec tada odlazi raditi kao tehnički direktor Shimana za područje bivše Jugoslavije i na toj funkciji ostaje sedam godina, do 2005. Godinama je doživljavan kao ‘naš čovjek u Shimanu’, japanskoj tvrtki koja drži 80 posto tržišta prijenosa za bicikle i kaže da je savjetima pokušao pomoći mnogim ljudima, koji su se, unatoč sve većoj konkurenciji trgovačkih giganata, pokušavali baviti bike-biznisom kod nas. Danas radi u HUP-u kao klasterni menadžer, ali i dalje su mu poznate teškoće koje snalaze poduzetnike koji žele sastavljati bicikle kod nas.

• Iako se tvrdilo da odredba o ukidanju carina za bicikle podrijetlom iz Kine proizlazi iz činjenice da je Kina postala članica WTO-a, zemlje u EU imaju carinu na bicikle, a postoje i dodatni nameti. Naime, kineski su bicikli opterećeni posebnom antidampinškom carinom od 48 posto, dok bicikli podrijetlom s Tajvana imaju ‘samo’ 25 posto carine. Time EU direktno štiti svoje tvrtke, koje od jeftinijih dijelova s Dalekog istoka sastavljaju kvalitetne bicikle i na tome zarađuju – kaže Krpanec.

Kao najveći krivac za stanje na tržištu bicikala i propast proizvođača koji se bave time apsurdira se tvrtka Magma i njen vlasnik Goran Fižulić, koji je u vrijeme promjene carinskih propisa bio ministar gospodarstva. No, i drugi trgovački centri su profitirali.

• Netko treba izračunati što je isplativije: otvaranje radnih mjesta, što je minimalno i kratkoročno, ili poskupljenje bicikala s 300 na 500 kuna – pravda je tada preferiranje uvoza predsjednik Uprave Magme.

Poslom sastavljanja i izrade bicikala kod nas bavi se nekolicina entuzijasta i zaljubljenika u bicikle. Zoran Radulović Heavymetal (svaki mladi biciklist ima i svoj nadimak) izrađuje okvire i prateće dijelove od čelika ili aluminija, koje zatim oprema mehaničkim dijelovima iz uvoza.

Budući da posao obavlja ručno i samostalno, njegove rame koštaju otprilike koliko i uvozne, između šest i sedam tisuća kuna, a klijenti su mu prijatelji koji se bave biciklom kao i on. Osim njega, postoji još par ljudi koji pokušavaju sastavljati bicikle za sebe i prijatelje, a jedan od njih je i Robert Rajtić, bivši fotograf Vjesnika, Reutersa i AFP-a. Rajtić se bavi biciklom već 35 godina. Kao dobar poznavalac scene i tržišta bicikala krenuo je u projekt izrade bicikala prema mjeri i ima ambiciozne planove. U suradnji s partnerom s Tajvana, tvrtkom Rikulao, Rajtić na svojoj internetskoj stranici bicikl.biz nudi izradu potpuno personaliziranog okvira prema mjeri, koji zatim oprema dodatnom opremom prema želji kupca. Tvrdi da poznaje trendove u svjetskoj biciklističkoj industriji i naglašava da je došlo vrijeme za novu generaciju biciklista. Oni danas nisu djeca (Playstation i informatizacija odmakli su interes najmlađih za bavljenjem sportom), već generacija 35+. To su mladi ljudi, uglavnom situirani i boljega imovnog i obrazovnog stanja, koji su dovoljno ekološki osviješteni da shvate višestruke prednosti bicikla nad klasičnim prijevozom.

• Dolazi vrijeme za skuplje bicikle, koji svojom cijenom jamče i kvalitetu za potrošeni novac – kaže Rajtić.

I on je vrlo kritičan prema jeftinim biciklima koje nude trgovački centri. ‘Pevecikli’, kako ih on naziva, mogu se u Kini kupiti u rinfuzi po cijeni od osam dolara, a kod nas se prodaju po 200 do 300 kuna i ne nude minimum kvalitete i sigurnosti potrebnih za sigurnu vožnju. Kaže da se za tu cijenu ne može dobiti niti pristojan kotač, a kamoli cijeli bicikl. Bicikli koje on sastavlja, s druge strane, rijetko se kvarne i imaju garanciju za ugrađene dijelove (okvir tri godine, a prateći dijelovi godinu dana). U četiri godine koliko posluje vratio mu se samo jedan bicikl, i to iz razloga koji nemaju veze s kvalitetom. Za veljaču sljedeće godine planira novi brend upravo za generaciju 35+, pod imenom Old&Bold, aludirajući na navike, ali i na fizički izgled skupine kojoj se obraća.

Tržište bicikala je u ekspanziji, kako u svijetu, tako i kod nas. Potvrđuju to ljudi koji prate scenu, a i vlasnici specijaliziranih trgovina biciklima i biciklističkom opremom. Marko Projekt, Keindl Sport, Ciklo Centar, Rog-Joma, Fumić bicikli, DSG i Biciklist samo su neke od tvrtki koje nude bicikle višega cjenovnog razreda kod nas. U posljednje četiri godine, prema riječima ljudi iz branše, situacija na tržištu krenula je na bolje. Tako se najbolje prodaju bicikli od tri do pet tisuća kuna, iako nerijetko najbolji modeli tih trgovina imaju cijenu od nekoliko desetaka tisuća kuna. Njih kupuju profesionalci, iako, prema riječima Kristijana Keindla, vlasnika trgovine Keindl Sport u Zagrebu, nije više rijetko da su im kupci biznismeni i liječnici, odnosno ljudi koji se ne voze biciklom zbog štednje ili oskudice.

Osim nekolicine renomiranih američkih brendova, Keindl prodaje i nekoliko europskih (Orbea, Coratec i Cube). Osim bicikala, u trgovinama se dobro prodaje i dodatna oprema – razni dijelovi, cipele, odjeća, satovi i brzinomjeri, pulsometri, kacige i pregršt drugih stvari potrebnih za ozbiljniju vožnju. Keindl kaže da je omjer bicikala naspram dijelova i opreme negdje 60 naprema 40 u korist bicikala. Sezona za kupnju bicikla je kratka, od travnja do rujna, ali većina trgovina prodaje i neke druge proizvode koji se uklapaju u definiciju slobodnog vremena i zdravog života (skijanje, skateboarding, snowboarding), a posjeduju i servis bicikala, tako da zimski mjeseci ne donose značajniji pad u prometu.

Da bi tržište bicikala i općenito biciklistička kultura mogli prosperirati potrebno je promijeniti percepciju koju to prometalo ima kod nas. Na bicikle na cesti gleda se kao na smetala koja rade zbrku u prometu, a dolaskom ljetnih mjeseci gotovo svakodnevno se dešavaju prometne nezgode u kojima stradaju biciklisti. Bicikl bi trebao imati svoju funkciju u svakodnevnom prometu, pogotovu velikih gradova, kao ravnopravno prijevozno sredstvo, uz automobile i javni prijevoz. Kada bismo dostigli standard Europe, prema kojem pet posto ljudi bicikl koristi za putovanje na posao i natrag, tzv. commuting, Zagrebom bi svakodnevno prolazilo 30 tisuća auta manje. Za to su potrebni mnogi preduvjeti, ponajprije bolji odnos prema biciklistima u prometu, biciklističke staze, prostori za sigurno parkiranje bicikala u gradu i prostori u sklopu tvrtki gdje zaposlenici mogu odložiti bicikle pod nadzorom, bez straha da bi mogli biti ukradeni.

Udruga Bicikl i njeni osnivači Darinka i Damir Širola već nekoliko godina pokušavaju promovirati bicikl u prometu raznim akcijama. Najnovija se zove Biciklom na posao. Svatko tko želi može posuditi bicikl od njih sasvim besplatno na tjedan dana, i tako se sam uvjeriti u njegovu prednost u svakodnevnoj gradskoj gužvi.

Osim ciklotransporta, Širole promoviraju i cikloturizam, koji ima velike perspektive u Hrvatskoj. Na internetskoj stranici bike-bed.com nude popis turističkih objekata koji u svojoj ponudi nude i smještaj bicikala u posebnoj prostoriji pod nadzorom. Postoje dvije kategorije, osnovna i dodatna, za koju ugostitelj mora zadovoljavati strože kriterije, kao što je servis, iznajmljivanje bicikala i organiziranje biciklističkih tura. Cijena uvrštenja u popis je sto kuna jednokratno, a jedina obveza je održavati kvalitetu ponude prema zadanim kriterijima. Širola upozorava da više od deset posto ukupnog broja turista otpada upravo na cikloturiste i da taj trend treba kapitalizirati.

• Cikloturisti troše više od prosječnih turista. Prema statistikama ECF-a, Europske federacije biciklističkih udruga, cikloturisti u prosjeku troše 74 eura na dan, u odnosu na klasične turiste, koji troše samo 43 eura. Oni ne traže mnogo u smislu specifične ponude, vole susrete s lokalnim stanovništvom i upoznavanje prirodnih ljepota – kaže Darinka Širola.

Širenje mreže biciklističkih staza počelo je u Istri, koja i inače prednjači u turističkoj ponudi – prva etapa Gira D’Italia izvan Italije prolazila je kroz Istru. Osim u Istri, staze za bicikliste niču i u Gorskom kotaru, Dalmaciji i kontinentalnom dijelu Hrvatske. Dravska ruta, koja povezuje mjesto i gradove uz Dravu, uskoro bi trebala biti pripojena dunavskoj, koja prolazi kroz Njemačku i Austriju, od Ulma do Beča i kojom na godinu prođe dva milijuna turista na dva kotača. Budući da sezona u kojoj se može biciklirati traje dulje od ljetne sezone, kao i zbog toga što promovira one dijelove zemlje koji zbog nedostatka mora i sunca ne ulaze u klasičan opis pojma turističke destinacije u Hrvatskoj, možda je došlo vrijeme da turistička zajednica počne malo ozbiljnije promišljati o ponudi za taj tip turista.