Novi trendovi u investiranju

U poplavi sklopljenih poslova u posljednjih 18 mjeseci, Global Container Terminal u New Jerseyju dosegao je najvišu cijenu od 2,4 milijarde dolara, pri čemu su luke, autoceste, aerodromi i ostala infrastruktura promijenili vlasnike uz rapidno rastuće cijene.

Kad su tvorci Sopranosa željeli oslikati sumornu, vjetrovitu industrijsku luku New Jerseyja, odabrali su Global Container Terminal, sto hektara narančastih, sivih i plavih kontejnera razbacanih uz slijepu ulicu pored naplatnih kućica na autocesti. Lako ju je zamisliti kao pozadinu za meditaciju o psihologiji organiziranoga kriminala, ali zato teško shvatiti da je to jedna od najatraktivnijih investicija na svijetu. Terminal je dosegao najveću procjenu u poplavi sklopljenih poslova u posljednjih 18 mjeseci, pri čemu su luke, autoceste, aerodromi i ostala infrastruktura promijenili vlasnike uz rapidno rastuće cijene. Transportna infrastruktura posljednja je u nizu imovinskih klasa, koja je doživjela rast vrijednosti do razina bez presedana, a na valu rekordne svjetske likvidnosti. Bum u transportnim postrojenjima pogonjen je specijaliziranim investicijskim fondovima, koji vrednuju stabilnost i predvidljivost infrastrukture, upravo karakteristike koje su taj tip investicija činile neatraktivnim prijašnjim generacijama investitora usmjerenih na rast. Ti fondovi sada posjeduju gotovo sve kontejnerske terminale u New Jerseyju, trećoj luci po snazi u SAD-u, i skoro sve veće britanske i australske teretne željeznice i luke.

Prošloga studenoga Global Terminal je bio jedan od četiri terminala koje je tvrtka Orient Overseas Int., hongkonška grupacija za otpremništvo, prodala Ontario Teacher’s Pension Planu za ukupno 2,4 milijarde dolara. Bila je to najviša javno objavljena cijena u prodaji lučke imovine, a radilo se vjerojatno o dvostruko višoj cijeni od one koju bi isti posao dostigao godinu ranije. Taj bum je dobra vijest za vlade s prerastegnutim javnim financijama, mnoge lokalne vlasti našle su se u situaciji da sjede na cestama, aerodromima i lukama koje mogu prodati za milijarde dolara kako bi financirale druge javne usluge.

No, taj rast poslova i skok u cijenama vode svjetske transportne sustave u nepoznat teritorij. Vlasništvo nad sredstvima prijevoza dobara i ljudi premješteno je iz javnih ili privatnih ruku u ruke menadžera, koji ih vrednuju isključivo prema financijskim karakteristikama. Neki se stručnjaci pitaju hoće li novi vlasnici biti voljni ulagati u razvoj i rast prometa koliko i prijašnji. Ako se fondovi pokažu pretjerano opreznima, postrojenja bi se mogla zagušiti i cijele ekonomije patiti. Potencijalne probleme moguće je vidjeti u slučaju australskog Dalrymple Bay Coal Terminala, jednog od najvećih svjetskih postrojenja za otpremanje ugljena, gdje su dugi redovi brodova koji čekaju na ugljen za Kinu svakodnevna pojava protekle godine. Vlasnik je Babcock&Brown Infrastructure, veliki fond specijaliziran za infrastrukturu. Mohammed Sharaf, direktor DP Worlda iz Dubaja, četvrtoga svjetskog vlasnika kontejnerskih terminala, kaže da su vlasnici specijalizirani za transport usmjereni na rast daleko spremniji ulagati od infrastrukturnih fondova. Sasvim sigurno postoje dobri razlozi investitorima da ulože novac u infrastrukturu industrijaliziranog svijeta u eri niske inflacije i jeftinog novca. Infrastrukturna imovina – koja je često vezana uz transport, ali može uključivati i kompjuterske baze poda.

Preko Europske je agencije za rekonstrukciju i razvoj (EAR) kao podrška razvoju lokalnih samouprava od 2001. za Srbiju osigurano oko 160 milijuna dolara. Otpriške 135 milijuna predviđeno je za poboljšanje infrastrukture, a ostatak za programe regionalnog razvoja i tzv. susjedskie programe. No, najčešći korisnici tog novca uglavnom su vojvodanski gradovi i Beograd, kojima je otišlo 90 posto predviđene svote.

Razvijenje sredine lakše se odlučuju na pripremu i provedbu projekata. Vojvodina, osim toga, ima još jednu veliku prednost: njezino izvršno vijeće ima ovlast za bavljenje ravnomjernim regionalnim razvojem. Glavni razlog neravnomjernog razvoja pogrešan je pristup 90-ih godina, kad je uprava centralizirana, a općine razvlaštene za raspolaganje imovinom. Zbog toga su i mnogi stručnjaci napustili općine, a razvoj lokalnih samouprava često ovisi o sposobnosti pojedinaca na vlasti, kao i njihovoj dobroj volji i želji za učenjem – kaže Đorđe Stanišić, generalni tajnik Stalne konferencije gradova i općina.

Kao jedan od najvećih problema Stanišić navodi probleme s engleskim, jer svi se projekt pišu na engleskom, i to vrlo stručnom, sa zahtjevnom terminologijom. EAR je donekle ublažio taj nedostatak jer je općinama dodijelio koordinatore projekata koji pomažu i u njihovu pisanju. U pojedinim općinama čak je omogućeno da se projekti pišu na srpskom, a negdje su angažirani profesori engleskoga. To, međutim, ne rješava bitan problem. Iako je država prihvatila Zakon o lokalnoj samoupravi i financiranju lokalnih samouprava, Stanišić tvrdi da to nije dovoljno.

Srbija je prijeko potrebna još jedna razina lokalne samouprave koja bi popunila prazan prostor između općina i republičkih tijela. Treba stvoriti regije u koje bi se udružilo više općina. Udruživanjem u regije lakše bi se rješavalo financiranje zdravstva, obrazovanja, komunalni problemi, pročišćavanje voda. Tako bi kvalitetniji život imali i stanovnici drugih gradova i općina, a ne samo Beogradani i Novosadani – kaže Stanišić.

Jedan od razloga zašto upravo vojvodanske općine dobivaju najviše projekata jest i program susjednske suradnje koji se uglavnom odnosio na države EU. Budući da je Mađarska bila jedina susjedna država članica EU, pogranične vojvodanske općine imale su u početku veliku prednost. Danas u tom programu sudjeluju i općine koje graniče s Bugarskom i Rumunjskom, a uskoro će biti uključene i one uz hrvatsku granicu. Da bi se i drugim općinama pružila mogućnost prekogranične suradnje, postoji i Jadranski program suradnje s Italijom.

Srbija kao potencijalni kandidat za EU ima pravo do 2010. iz IPA-ovih fondova povući 771 milijun eura. Novac je namijenjen pomoći u tranziciji i izgradnji institucija te regionalnoj i prekograničnoj suradnji. Tek nakon službene kandidature može se očekivati da će se raspodijeliti za razvoj – strukturnu pomoć koja treba pripremiti državu za korištenje fondova na koje će moći računati nakon prijama u EU, pomoć za razvijanje ljudskih potencijala i za razvoj poljoprivrede. Brojni stručnjaci ocjenjuju da Srbija ne kasni u pripremama za IPA i ostale fondove koji će biti na raspolaganju, ali naglašavaju da treba voditi računa kako se ne bi ponovile pogreške Bugarske i Rumunjske, koje nemaju dovoljno kapaciteta za iskorištavanje novca koji im je na raspolaganju.