Najveći problem tržišta rada je neaktivni dio populacije, koji jedinu aktivnost ima u kafićima

Problem na tržištu rada nisu čak ni nezaposleni, nego neaktivni. Međutim, kad bismo uspjeli motivirati neaktivne da se uključe u tržište rada i kad bi za njih bilo radnih mjesta, imali bismo potrebu uključiti ih prije toga u obrazovne procese jer je obrazovna struktura neaktivnih nepovoljna.

U jeku reforme obrazovnog sustava u Hrvatskoj, a posebno u predizborno vrijeme, kad se podnose računi o učinkovitosti politike u proteklom mandatnom razdoblju, mogu se nazreti dva potpuno oprečna stava o uspješnosti učinjenoga. S jedne strane ne može poreći da se u posljednjih nekoliko godina mnogo toga pokrenulo na inicijativu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Nabrojimo samo neke promjene: osnutak brojnih novih institucija (Agencija za strukovno obrazovanje, Agencija za obrazovanje odraslih, Agencija za visoko obrazovanje; novi projekti u sklopu BICRO-a – Vencro itd.), početak izrade novoga kvalifikacijskog okvira za srednje strukovno obrazovanje, uvodenje mature, Bolonjski proces… Popis je mnogo duži, tolik da je ispunjena cijela brošura u izdanju Ministarstva pod nazivom Pregled postignuća: siječanj 2004. – travanj 2007. S druge strane, a često u novije vrijeme i u redovima prosvjetnih radnika, raste nezadovoljstvo zbog brzopletosti i netransparentnosti promjena, koje imaju obilježje kozmetičkih, a istodobno se bitno malo toga promijenilo. Jedno je sigurno: učinci reformi obrazovanja mjerljivi su jedino na dulji rok, kad se znanje stečeno u procesu obrazovanja vrednuje na tržištu, tj. kad učenici i studenti postanu zaposlenici i počnu ga pretvarati u vrijednost. Repovi šuvarovih reformi još utječu na produktivnost rada generacija, i to nam otprilike daje vremenski horizont u kojem se mora vrednovati svaka reforma. U tom se svjetlu mora tumačiti i predizborna promidžba Postignuća.

Zanimljivo je pogledati na čemu se temelje reformski smjerovi, koje su analize pokazale nedostatke postojećeg obrazovnog sustava. U prijašnjih nekoliko godina napravljeno je više analiza obrazovnog sustava, najčešće u sklopu CARDS-a, programa za reformu srednjeg i visokog obrazovanja. U tim su projektima prvi put za istim stolom sjedili predstavnici svih relevantnih institucija: škola, fakulteta, zavoda za zapošljavanje, socijalnih partnera, državnih institucija, a često i lokalne samouprave ako je fokus bio na županiji. Ta europska formula partnerstva kojom se u zajedništvu analizira stanje, izrađuju strategije i provedbene politike nova je kvaliteta u procesu strukturnih promjena. Ipak, kad je riječ o obrazovnom sustavu, koji djeluje s velikim vremenskim pomakom, bitno je analitički pristupiti definiranju budućih, a ne nužno sadašnjih, potreba gospodarstva.

Europska komisija već dulje preko svoje organizacije CEDEFOP financira mreže stručnjaka koji pokušavaju pretpostaviti kakva će situacija biti u budućnosti i prognozirati koje bi znanje trebalo stjecati i koje vještine svladavati da bi bile relevantne u srednjem roku. To čine projekcijom razvoja sektora, promjenom zanimanja u njima, a zatim i promjenama sadržaja zanimanja.

Praćenjem kretanja zaposlenosti u sektoru možemo doći do spoznaja koje će nam olakšati procjenu budućih potreba na temelju kojih možemo početi smislenu reformu obrazovnog sustava.

Najveći problem tržišta rada je neaktivni dio populacije, koji jedinu aktivnost ima u kafićima. Da bi se te tendencije mogle pratiti, nužno se polazi od makroekonomskog modela razvoja koji prognozira kretanje sektora, ali i drugih kvalitativnih projekcija kompetencija koje se u pojedinim zanimanjima više razvijaju od drugih. Tipično je da u tzv. Skillnetu sudjeluju istraživačke institucije koje već dugo godina provode takva istraživanja. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna institucija, nijedan projekt koji bi bar djelomično mogao biti relevantan za sudjelovanje i suradnju u takvim asocijacijama institucija. Stoga se pitamo kakva je podloga kod nas iznijedrila reformu obrazovnog sustava i kamo mi to zapravo idemo. I tako metafora s guskama i maglom ostaje aktualna i u 21. stoljeću.

Preostaje nam da pratimo kako to drugi rade. Primjerice, u SAD-u je napravljena analiza koja je pokazala sljedeće: povećanje broja radnih mjesta za istraživačka i inženjerska zanimanja u SAD-u bit će 70 posto veće od stope rasta svih ostalih zanimanja; 29 posto svih zaposlenih u tim zanimanjima trenutačno je starije od 50 godina; 25 posto svih diplomata tih zanimanja nije rođeno u SAD-u; u Kini diplomira četiri puta više inženjera nego u SAD-u.

Stvaratelji obrazovne politike smatraju situaciju prijetećom za konkurentsku poziciju SAD-a na globalnom tržištu. Od 1991. do 2001. interes za znanstvenim i inženjerskim zanimanjima u zemljama Zapada pada, a u istočnima se povećava.

Gdje je tu Hrvatska? Doktoranada prirodnih, tehničko-tehnoških, medicinskih i biotehničkih znanosti 1991. je godine bilo 198, da bi deset godina poslije u 2001. brojka bila 197. Više od 90 posto doktoranada vezano je uz istraživačke ili obrazovne institucije, gotovo nitko uz gospodarstvo.

Ako nam je produkcija visokoobrazovanoga kadra donekle niska, još više zabrinjava da se postojeća radna snaga slabo iskorištava.

U Hrvatskoj je relativno mali postotak radnospobnog stanovništva u radnoj snazi. Aktivno je manje od 50 posto pojedinaca sposobnih za rad (dob od 15 do 64 godine). Pogledamo li koliki je postotak te populacije zaposlen, vidimo da je taj udjel smanjen na samo 42,6 posto. S druge strane, stope nezaposlenosti stalno padaju i trenutačno su samo nekoliko postotnih bodova više od europskog prosjeka. Što nam to govori?

Problem na tržištu rada nisu čak ni nezaposleni, nego neaktivni koji su u dobi da bi mogli raditi, a ne rade, što znači da su aktivni u svojoj ekonomiji ili ih drugi uzdržavaju, bilo država ili vlastita obitelj. Slaba iskorištenost radne snage ima mnogo negativnih implikacija: utječe na potencijal za rast i razvoj, opterećuje mehanizme redistribucije stvorene vrijednosti, a iznad svega pridonosi općem pesimizmu, ovisnosti o državi, nedostatku vitalnosti i nade u budućnost.

Međutim, kad bismo uspjeli motivirati neaktivne da se uključe u tržište rada i kad bi za njih bilo radnih mjesta, imali bismo potrebu prije toga ih uključiti u procese obrazovanja. Obrazovna je struktura neaktivnih vrlo nepovoljna. Više od 50 posto ima osnovnoškolsko ili niže obrazovanje. Prema tomu, trošak njihova uključivanja u svijet rada bio bi visok, a za početak produktivnost niska. Takvih radnih mjesta danas je sve manje, što se vidi i iz obrazovne strukture zaposlenih u građevinarstvu 2000. i 2006. Najveće su promjene rast potražnje za srednjom stručnom spremom, a smanjenje za KV i VKV radnicima. Također je vidljivo i povećanje potražnje za visokoobrazovanim kadrom premda se smanjuje potražnja za višom spremom. Bila bi potrebna mnogo dublja analiza da se uoče promjene potražnje za zanimanjima u građevinarstvu, a u sklopu toga i kompetencijama potrebama za produktivan rad.

Zanimljivo je da se smanjuje i potražnja za nekvalificiranim radnicima premda uvijek dominira mišljenje da su u građevinarstvu najvažnije fizička snaga i spremnost. Praćenjem takvih kretanja u sektoru kao i položaja sektora u gospodarstvu možemo postupno doći do spoznaja koje će nam olakšati procjenu budućih potreba za znanjem, vještinama i kompetencijama na temelju kojih možemo početi smislenu reformu obrazovnog sustava. Zar je isplativo ulaziti slijep u reforme umjesto pravodobno i dosljedno odvijati novac za istraživanja koja mogu spriječiti kološalne pogreške koje imaju svoju težinu ne samo u trošku provedbe reformi nego najviše u pogrešnom ili nedovoljnom znanju i vještinama koje se neće moći pretočiti u vrijednost na tržištu rada?

Anticipiranje budućih potreba uključuje procjenu potencijala sektora, analizu ključnih zanimanja unutar sektora s potencijalom, te mjerenje jaza između ponude i potražnje putem indikatora.