Spa i wellness tržištem dirigiraju isključivo dobavljači, odnosno zastupnici proizvoda i opreme. Investitorima koji se odluče na suradnju nude besplatne brzopotezne tečajeve za kadar koji traju od nekoliko sati do najviše tri dana.
Kao i u većini grana turizma, Hrvatska ima problem nalaženja kvalitetnog osoblja u wellness centrima. Investitori se nadmeću u veličini, šarolikosti rasvjete i biljaka, i općenito u infrastrukturi, a istodobno u edukaciju osoblja ne ulažu gotovo ništa. Wellness u hotelima posjećuju uglavnom stranci koji si to mogu priuštiti i koji putuju svijetom i znaju procijeniti kvalitetu usluge. Tko se jednom razočarao masom u wellnessu, više se ne vraća u isti hotel.
Hrvatska zasad nema specijaliziranog obrazovnog sustava za wellness terapeute. Ljudi koji rade u spa-salonima većinom su fizioterapeuti, kineziolozi i kozmetičari, a procjenjuje se da ih je kod nas 500-tinjak koji se izmjenjuju u 67 wellness centara. U posljednjih nekoliko godina osnovane su četiri wellness akademije u Hrvatskoj čiji se certifikati, odnosno stečeno znanje, upisuju u radne knjižice, međutim, to nije jamstvo kvalitete rada u pojedinim centrima. Investitori ne znaju procijeniti što im uistinu treba da bi zadovoljili klijenta. Nadmeću se u kvadraturi i boji pločica, ne znajući da manji wellness centri s pomno smišljenim programom i talentiranim kadrom mogu mnogo bolje poslovarati jer imaju ograničena sredstva a jasan cilj. Jedna sauna danas stoji između 35 i 70 tisuća eura i umjesto da se u centrima sagradi jedna do dvije saune, investitori ih grade pet kako bi mogli u brošuri napisati da imaju najviše sauni od svih hotela, što je apsolutno nepotrebno jer nijedan gost hotela neće promijeniti pet sauna u jednom posjedu wellnessu. To pak vodi za ključku da je wellness danas čista šminka bez pokrića, nadmetanje u kvadraturi, ugodajnim svjetlima i stolcima, a ne u znanju i vještini kadra ključnih za ugodu klijenta.
Doktorica upozorava na podatak da je wellness tržište u Hrvatskoj staro oko pet godina i da će se ono svakako uskoro profilirati, a nekvalitetan će kadar sam po sebi otpasti na različite načine. Domaći će kadar, nastavi li se u hotelima zapošljavati priučene masere, zamijeniti strana radna snaga ili će ministarstva morati podržati investitore i stručnjake koji ulažu vrijeme i novac u proizvode i usluge koje još nisu javno priznati kao dodana vrijednost u turizmu.
Mišljenje stručnjaka o uvozu radne snage za wellness centre s dalekog Istoka podijeljeno je. S jedne strane smatra se da, iako naši ljudi prolaze određenu obuku i tečajeve, nitko ne može zamijeniti znanje i tehniku Tajlandanski i Kineskih koje imaju stoljetnu tradiciju u udovoljavanju različitim tehnikama masaže. Jedini wellness centar u Hrvatskoj u kojem rade Tajlandanke jest Villa Tiola u umuškom hotelu Sol Koralj u vlasništvu Istraturista.
Nedostatan kadar i nepoznavanje tajni masaža nisu svojstveni samo Hrvatskoj. Ni u ostalim zemljama EU ne postoji zakon o wellnessu, postoje parcijalni zakoni, pa se tako Zapad suočava sa sličnim problemima kao i Hrvatska. Trend wellness i spa programa otišao je korak dalje od mogućnosti pružanja kvalitetne usluge, koja odskače od uloženih sredstva u infrastrukturu. Investitori u hotelijerstvu danas ulažu golema sredstva u infrastrukturu wellness centara, odnosno hardver, a u znanje kadra ne ulaže se gotovo ništa. Potom ostaju u čudu kad im se gosti ne vraćaju i kad nisu zadovoljni uslugom.
