Ispada da su jedino ekonomisti dvojbeni kao predsjednici vlade

Suprotno medijskim dvojbam, Hrvatskoj upravo sada treba premijer kojemu će makroekonomija i interesi tvrtki biti prioritet.

Prije nekoliko godina, za posjeta izraelskom gradu Haifi, u kojem je sjedište religijske skupine baha’i, vodič nam je usput spomenuo da u tu vjersku zajednicu ne primaju – odvjetnike. Razlog: vjersko učenje baha’ija uvelike inzistira na govorenju istine, a odvjetnici je prema prirodi posla često moraju zatajiti u interesu svojih klijenata, stoga nisu dobrodošli članovi spomenute zajednice.

Možda je riječ o pojednostavljenju kakvomu katkad pribjegavaju turistički vodiči, ali sjećanje na ‘izopćenost’ odvjetnika vratio se ovih tjedana pri analizi reakcija javnosti, pogotovo medijske, na mogućnost da sljedeći hrvatski premijer bude ekonomist.

Riječ je o Ljubi Jurčiću, koji je ovaj tjedan i službeno, na Glavnom odboru SDP-a, najavljen kao mandatar Vlade u slučaju da ta stranka pobijedi na predstojećim parlamentarnim izborima.

Čak i prije negoli je za predsjednika SDP-a izabran Zoran Milanović, mogle su se čuti primjedbe poput: ‘Jurčić je stručnjak za ekonomiju pa bi možda mogao biti potpredsjednik za gospodarstvo. Premijer ipak mora biti političar koji se neće brišuti samo o ekonomiji!’

Takav je stav doista nevjerojatan! Ovu su zemlju mogli voditi povjesničari (Tuđman), pravnici (Mesić, Valentić, Mateša, Račan), inženjeri (Gregurić) ili teatrolozi (Sanader) i nitko nije postavljao pitanje hoće li njihovo obrazovanje biti prepreka za političku funkciju. Sada kad je napokon i jedan ekonomist došao pred vrata premijerske sobe, stvara se zabrinutost hoće li netko s ekonomskim pedigreom moći voditi sjednicu Vlade, raspravljati o obrazovanju ili unutarnjim poslovima, hoće li se moći pojavljivati u kazalištu, presijecati vrpce u novootvorenim bolnicama i igrati beskorisne igre u nekoj budućoj koaliciji stranaka.

Što je, naravno, glupost. To što je netko po struci ekonomist, ne može biti niti jest ni više ni manje ograničavajuće za političku funkciju negoli kad je riječ o pravnicima ili inženjerima.

U ovoj fazi razvoja hrvatske države nema većeg prioriteta od vođenja ekonomske politike i stvaranja uvjeta za izlaženje ususret potrebama poslovne zajednice bi ona u što kraćem roku postala konkurentna i sposobna iz mrvila dignuti hrvatski izvoz, a tako i osigurati pristojne i održive stope općeg rasta BDP-a.

Ako je Račanov glavni zadatak bilo usklađivanje Hrvatske s demokratskim standardima, a Sanaderov dovođenje zemlje pred vrata EU i NATO-a, do danas su ti procesi dovedeni na zadovoljavajuću razinu. Hrvatska sada može imati normalan prioritet – brz i zdrav rast. Stoga se postavlja pitanje zašto bi bila prepreka malo bolja potkovanost sljedećega premijera upravo na tom području.

Zar bi bilo sramotno za Hrvatsku da na skupovima u Bruxellesu ili negdje drugdje u svijetu hrvatski premijer nakon pet minuta protokolarnog razgovora počne promovirati hrvatske ekonomske interese? Zar bi bilo štetno da novi hrvatski premijer bude dobar poznavatelj ovdašnje poslovne zajednice i da s jedne strane zna kako pomoći domaćim biznismenima, ali istodobno može lako pročitati sve njihove trikove kojima pokušavaju preveslati vlast?

Nije pritom riječ samo o Ljubi Jurčiću nego i o cijeloj ekonomskoj struci – koja, treba priznati, u prosjeku nije na ekskluzivnoj visini, ali sigurno nije ni bolja ni lošija od, primjerice, pravne, inženjerske ili kulturnačke.

Na Jurčiću (pobijedi li SDP na izborima, što nije baš tako sigurno kao što se možda u ovom trenutku čini) je velika odgovornost da ne kompromitira ekonomsku struku. On ima iskustvo biznismena, profesora, ministra… pa bi se moglo očekivati da će se snaći dođe li do Banskih dvora.

Treba li tražiti njegovu najveću slabost, to nije njegova potencijalna opsjednutost ekonomskim temama, nego pitanje hoće li se pokazati kolektivnim igračem, odnosno šefom velikog tima koji zna držati stvari pod kontrolom i motivirati članove. Do sada je najčešće funkcionirao kao sololigač, pa oni koji ga dobro poznaju tvrde da će mu upravo to biti najveći izazov. Uz to, za vjerodostojnost do jeseni mora ukoričiti u cjelinu sve ideje koje ovih tjedana, jednu po jednu, pušta u javnost.