Pišu: Dejan Kožul i Dragana Radusinović

Srpska država nikad neće dopustiti ulazak hrvatskoga kapitala u vitalne sektore, kao što ni hrvatska država nikad neće u svoje vitalne sektore pustiti srpski kapital, jer su politika i ne tako davna prošlost još važni igrači u gospodarskom razmišljanju regije – zaključak je na koji se svelo istraživanje predstojećega velikog vala privatizacije u Srbiji i traženje mogućih kupaca srpskih kompanija u Hrvatskoj. Povezivanje dvaju gospodarstava ovisit će o individualnim željama pojedinih kompanija.

Prema srpskom Zakonu o privatizaciji sva društvena poduzeća, a ima ih oko 1.250 (čak 30 posto njih nema nijednog zaposlenog, odnosno registrirana su samo fiktivno) koja nisu počela proces privatizacije, morala su to učiniti najkasnije do 8. ožujka. S obzirom na to da je Srbija više od pola godine bila u nekoj vrsti predizborne kampanje, najprije zbog Ustava a zatim i zbog izbora, nakon čega su uslijedila tri mjeseca mučenja do formiranja Vlade, ti su rokovi probijeni. Prijedlozi srpskih ministara vrlo su često proturječni, pa jedni nagovještavaju izmjenu zakona i produžetak roka privatizacije do kraja ove godine, a drugi ga najavljuju za kraj sljedeće.

Jedan od glavnih zagovornika ozbiljnijeg iskoraka hrvatskoga agospodarstva na srpsko tržište predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nada Vidošević priču o privatizaciji komentira riječima: “Uključenje hrvatskih tvrtki u privatizaciju srpskoga gospodarstva je realno, a ovisit će o pojedinačnim planovima hrvatskih kompanija, posebice onih koje se planiraju regionalno širiti.” Prema njegovu mišljenju sektori prehrambene industrije, energetike, trgovine, financijskog sektora, IT-a imaju ozbiljnije šanse zagrati na srpskom tržištu. Konzultanti koji se bave prehrambenom industrijom, koja se često ističe kao glavna hrvatska snaga, pak kažu da ona i u Srbiji ulazi u novu fazu i da je očekuje preslagivanje portfelja te akvizicije i spašavanja među privatnim vlasnicima, dok se mnogo manje velikih poslovnih događaja očekuje u priči o privatizaciji.

Neposredna hrvatska ulaganja u Srbiju, prema podacima HGK, od 1993. do kraja 2006. godine dosegla su 328,6 milijuna eura. Lani Hrvatska u Srbiju uložila 138,9 milijuna eura. Hrvatska je u 2005. godini bila na 13. mjestu najvećih stranih investitora u Srbiju.

Privatizaciju u Srbiji analitičari pomno prate uz komentar da među 1.250 poduzeća ima vrijednih meta, kompanija s visokim potencijalom rasta. Predsjednik Upravnog odbora Fima Fasa Beograd (dio varaždinske Fima Grupe) Milan Blažić kaže da će srpsko gospodarstvo rasti, a radna snaga ostat će jeftina u usporedbi sa zemljama regije još dvadesetak godina. Blažić je za Lider odabrao 17 potencijalnih zvijezda srpskoga gospodarstva, a na neke od njih hrvatske kompanije bi trebale obratiti pozornost.

Bez obzira na proklamirani europski, zapadni put Srbije na tržištu koje broji više od deset milijuna ljudi, istočni kapital predvođen Rusijom traži svoje mjesto, pa se može reći da su se na srpskom tržištu sreli Istok i Zapad te odmjeravaju snage, pri čemu se za (ne)uspjehe hrvatskoga gospodarstva može čuti da je u postojećim okolnostima učinilo najviše što je moglo.

Iz hrvatskih kompanija najavu privatizacijskog vala u susjednoj državi poslovni lideri komentiraju suzdržano. Predsjednik Uprave Končara Darinko Bago kaže da pitanja u vezi sa srpskom privatizacijom zadiru u strategiju Končara te da na njih ne može odgovoriti. Zoran Košćec, predsjednik Uprave Varteksa, tvrtke koju u Srbiji očekuju, kaže da Varteks želi na tržište Srbije i da je sudjelovanje u privatizaciji svakako jedan od načina na koji to želi postići. Nexe grupa je do sada putem tenderske privatizacije kupila većinske udjele u srpskim tvrtkama Polet a.d. Novi Bečej (proizvodnja crijeapa i keramičkih pločica) i Jelen Do a.d. Jelen Do (proizvodnja vapna i kamenih agregata), a tvrtka Stražilovo a.d. Sremski Karlovci – proizvodnja opeke – kupljena je putem burze. Ergović je zainteresiran za daljnje jačanje pozicija u Srbiji a u predstojećoj privatizaciji Nexe je zainteresiran za segment proizvodnje građevinskih materijala. No, u nekim sektoren hrvatske kompanije nisu pozvane.

Blažić tumači da je trenutačno NIS (Naftna industrija Srbije) ‘sazrivo’ za privatizaciju, u EPS-u (Elektroprivreda Srbije) je mnogo toga napravljeno, ali kompanija neće u dogledno vrijeme biti sprema za privatizaciju i vjerojatno će se najprije stvarati uvjeti za ulazak u granu nekih neovisnih proizvođača električne energije, dok će prijenosna mreža ostati u državnom vlasništvu i pružat će usluge svima pod istim uvjetima.

“Nešto slično može se provesti u još nekim sektorima, najvjerojatnije u željeznici”, kaže Blažić. Srbiju očekuju i izmjene zakona o vlasništvu, čime će se velika sredstva, dosad u isključivu vlasništvu države, a tu spadaju i javna komunalna preduzeća, prenijeti u autonomnu pokrajinu Vojvodinu, gradove i općine, s tim da će te razine vlasti imati i veću odgovornost za restrukturiranje tih poduzeća.

“Privatizacija javnih poduzeća mora biti u funkciji povećanja konkurentnosti i jačanja cjelokupne srpske privrede. Prema našem mišljenju, upravo u tom segmentu hrvatske, naravno ne zato što su hrvatske, nego sve regionalne kompanije mogu imati značajnu ulogu”, dodaje Blažić.

Srbija je zemlja puna posrulih giganata, a drastičan primjer jednog od njih je i Genex, ili Generalexport koji još raspolaže s dojmljivom imovinom. Da bi izbjegao stečaj i namirio potraživanja vjerovnika, Genexu je dopuštena rasprodaja objekata diljem Hrvatske. Kad je riječ o njihovoj imovini u Srbiji nabrojat ćemo tek najvažnije koje su prve stavljenje na banjan: Poslovne kule u Beogradu, hotel Interkontinental, hotelski kompleks na Koponiku. Inače, ukupna površina objekata u vlasništvu Genexa iznosi više od 150.000 četvornih metara.

Nekadašnji lider u proizvodnji elektronske opreme EI Niš, koji će se naći u privatizacijom, već godinama ne može izazivati iz agencije restrukturiranja. Nekad moćna tvornica rastavljena je na 23 društvene tvrtke, 15 mješovitih, dok ih je 12 u stečaju. Nekadašnji lider u proizvodnji elektronskih naprava imao je više od 20.000 zaposlenih, a danas ih ima dvije uz najavljeni otpuštanje još njih 600.

Robne kuće Beograd (RKB) nekad su imale svoje prodajne objekte, hotele i druga odmarališta diljem bivše Jugoslavije. Prije pet godina u RKB-u je uveden stečaj, a dugovanja su se popela iznad 200 milijuna eura. Zaposlenima je predloženo da bi početna cijena koju određe pri prodaji RKB-a trebala dostojati za namirivanje vjerovnika, što je oko 105… iznad 100.000 tona prehrambenih proizvoda na godinu. Taj PIK plasira više od 20 posto proizvodnje na inozemna tržišta. Asortiman mu obuhvaća više od 700 proizvoda.

Bambi je lani imao najuspješniju godinu s ukupnim prihodom od 2,5 milijarde dinara, s dobiti od 201 milijuna eura i izvozom od 7 milijuna eura. U proizvodnom asortimanu ima više od pedeset proizvoda više od 200 različitih pakovanja od kojih je najpoznatiji Plazma keks.

Marbo je kompanija osnovana 1995. Prouzvodnju je počela u napuštenom skladištu u selu Bački Maglić, 120 km od Beograda i samo 30 km od Novog Sada. Danas se na istome mjestu na površini većoj od 40.000 četvornih metara proizvodnog i skladišnog prostora nalazi HACCP i ISO 14001 certificirana tvornica za proizvodnju krumpirovog chipsa (Chipsy), proizvoda od brašna (Pardon), kikirikija i krumpirovog pirea. Osim te tvornice u sastavu je kompanije i novosgrađena tvornica u Laktasima (BiH). Kompanija zapošljava više od 1.000 radnika.

Galenika je sa šezdesetogodišnjom tradicijom danas jedna od najvećih farmaceutskih kompanija na Balkanu. Osnovne djelatnosti su proizvodnja, marketing i prodaja, istraživanje i razvoj, upravljanje kvalitetom i financijskim poslovanjem. Ključni farmaceutski portfolio obuhvaća gotovo sve farmakološke skupine lijekova u različitim farmaceutskim oblicima.

Telefonija stalno prati i primjenjuje najnovije telekomunikacione tehnologije i proizvode surađujući sa znanstvenim institucijama i fakultetima. Partnerstvo i zajednički nastup na tržištu Srbije i Crne Gore s velikim brojem renomiranih svjetskih kompanija dovelo su ovo dioničko društvo na vodeće mjesto u telekomunikacijama.

Energoprojekt holding obuhvaća sljedeće djelatnosti: energiju, urbanizam i zaštitu životne sredine, infrastrukturu, arhitekturu, industriju, informacijske tehnologije, promet nekretninama, osiguranje i reosiguranje, burzovno i financijsko posredovanje, proizvodne programe industrije i grafičko-multimedijalni inženjering. Obavljao je poslove u više od 70 zemalja. Na Beogradskoj burzi spada među najličivijih vrijednosne papire, a jedina je nebankarska kompanija koja značajnije utječe na kretanje indeksa najkvalitetnijih akcija BELEX15, i to s gotovo 10,4 posto.

Metalac je holding organizacija s 11 zavisnih preduzeća, od kojih su četiri proizvodna a ostala se bave prometom. U Gornjem Milanovcu nalazi se tvornica za proizvodnju posuda Metalac posude; tvornica za proizvodnju sudopera Metalac Inko; tvornica za proizvodnju bojlera Metalac bojler i tvornica kartonske ambalaže Metalac Print. U Holdingu su i četiri trgovacka poduzeća zahvaljujući kojima Metalac danas ima jednu od najnašnijih trgovackih mreža za promet posuda i kompatibilnog programa u Srbiji.

Nektar iz Bačke Palanke, najveći proizvođač nektara u Srbiji, kupio je pogon za proizvodnju koncentrata i kaša tvornice Delises u Vlačinom Hanu. Tim potom Nektar jedini u regiji ima posve zaokružen proces proizvodnje. Očekuje se da se počne baviti otkupom voća, proizvodnjom kaše i koncentrata, rakije i marmelade.

Tvrtka Eko flor plus braće Ilije i Josipa Špikića iz Gornje Zdenčine otpad u Srbiji počela je prikupljati prije mjesec i pol osnivanjem zajedničke tvrtke Eko flor-Nord trade s tvrtkom Nord trade iz Subotice. Ulaz na to tržište, na kojem još nema sustava koncepcija ni pravilnicima razrađenog sustava prikupljanja, reciklaje i uporabe otpada, ostvaren je suradnjom s velikim trgovačkim lancima od kojih se krenulo prikupljanjem otpadne kartonske ambalaže, što se sad širi i prema ostalim vrstama neopasnog otpada.

“U tijeku su pregovori s jedinicama lokalne samouprave u sjevernoj Srbiji radi uspostave sustava prikupljanja ambalažnog, komunalnog i tehnoloških biorazgradivog neopasnog otpada, kao i formiranja ‘zelenih otoka’. Na tom planu tek očekujemo intenzivan razvoj, pa će se uz neophodnu veliku investiciju i broj zapošlenih sa sadašnjih 15 sigurno znatno povećati”, rekao je Ilija Špikić.

Tvrtka već tri godine prikuplja otpad u Makedoniji, a na redu je i širenje u BiH.

Špekulacija da bi Zagrebački velesajam, čiji se lideri vole hvaliti svojim regionalnim primatom, uopće mogao sudjelovati u privatizaciji jednog od ponuđenih srpskih sajmovih spada gotovo na polje znanstvene fantastike. S obzirom na važnost Beogradskog i Novosadskog sajma, za koje se tvrdi da su od strateške važnosti za državu i gradove u kojima se održavaju, postoji mogućnost da se neće nudit većinski paket dionica. Za sada veći interes vlada za Beogradski sajam u čijem je vlasništvu i 20 hektara zemljišta, a zapošljava 242 radnika. Kad je riječ o Novosadskom sajmu, imena interesenata još se ne spominju, što i nije čudno, jer je, za razliku od Beogradskoga, vrijednija opcija da država ostane većinski vlasnik. Novosadski sajam ima 149 radnika, a raspolaže s 231.842 četvorna metra građevinskog zemljišta i poslovnom zgradom od 66.267 kvadrata.

Sa spomenutim tvrtkama nipošto se ne zatraža krug potencijalnih poduzeća za šoping. Ostaju još brojne neprivatizirane toplice, beogradska šećerana Dimitrije Tucović, Luka Novi Sad, Zavod za udžbenike, Beo zoo-vrt, INEX, Simpo, JAT Tehnika, Matroz, RTB Bor, Petrohemija Pančevo, Fabrika automobila Priboj (FAP), Zorka Šabac, Lasta, Beogradskaja industrija piva (BIP), Radijatori Zrenjanin, Ikarbus, Fabrika šećera Zrenjanin, JUMKO, Duvanska industrija Bujanovac, Heba Bujanovac, FADIP Bečej, Goša Smederevska Palanka, kao i niz medijskih kuća.