Nogomet

Nakon transfera Eduarda da Silve Dinamo bi se trebao financijski preporoditi. No, novac od Arsenalu bit će raspoređen daleko od Maksimira, očiju javnosti i poreznika.

Transfer Eduarda da Silve u Arsenal zasjenio je sva nogometna zbivanja u Hrvatskoj, pa tako i zlosretnu epizodu s navijačima Dinama u Austriji. Odlazak Dinamova napadača u Arsenal prema medijskoj je pokrivenosti jednak svojedobnom odlasku košarkaša Dražena Petrovića u NBA. U posljednjih nekoliko godina postalo je pravilo da hrvatski nogometaši odlaze u Rusiju i Ukrajinu, pa je Arsenal veliko iznenađenje.

Iako trenutačno nije poznat točan iznos koji će Arsenal platiti za otkup ugovora Eduarda da Silve, nije riječ ni o kakvoj tajni. Čim Eduardo da Silva dobije englesku radnu dozvolu i tako transfer postane valjan, Arsenal će objaviti podatke vezane uz njega. U magli oko iznosa prelaska koja se pojavila u domaćim medijima riječ je o tome da je Uprava Dinama pokušala preko sebi bliskih novinara plasirati vijest o 24 milijuna eura da bi smirila navijače.

Posao s transferom Eduarda da Silve nije se dogodio preko noći, kao što se to pokušavalo prikazati. Očito je da je Dinamovo vodstvo dulje radilo na Eduardovoj prodaji. Stoga se dizanje medijske prašine oko transfera Eduarda da Silve za tobožnjih 24 milijuna eura u Arsenal može smatrati pokušajem prevencije. Svima koji se bave poslovima vezanim uz odnose s javnošću, to je odličan ‘case study’ za sprečavanje štete koja proizlazi iz obmane potrošača. Dinamovi su navijači u ovom slučaju potrošači konačnog proizvoda. U proteklom razdoblju silno je ‘napumpana’ atmosfera oko stvaranja europskoga Dinama koji može igrati u Ligi prvaka. No, očito je da se u isto vrijeme radilo na prodaji Eduarda da Silve, ključnog igrača ‘europskoga’ Dinama. Iako je iznos prelaska od 24 milijuna eura bio puka fantazija, prvi dan nakon objave vijesti ta je brojka odigrala svoju ulogu. Mediji su vijest s tom cifrom prihvatili kao jedan od najvećih nacionalnih uspjeha, ravan onomu Jane Kostelić kad je osvojila gomilu zlatnih olimpijskih medalja.

‘Spin’ braće Mamić dobio je i nastavak. Čim su britanske procjene više nego prepolovile odštetu za prelazak Eduarda u Arsenal, pojavila se vijest da je Dinamo odbio ponudu ukrajinskoga Šahtjora za Luku Modrića ‘tešku’ 25 milijuna eura! Dakle, i bez Da Silve Dinamo će jurišati na europske kupove. Očito, procijenjeno je da će klub i bez najboljeg igrača proći albanskog i slovenskog predstavnika u prvom pretkolima, što bi osiguralo dodatne četiri europske utakmice u Kupu UEFA. Liga prvaka ionako je postala preambicioznim ciljem čim je Robert Kovač bankovno jamstvo pretpostavio prijateljstvu s Dinamovim sportskim direktorom.

Napuhane cifre u vezi s transferom Eduarda da Silve poglavito su poslužile skretanju pozornosti s njegovih manje atraktivnih strana. Prelazak Eduarda da Silve pokazao je da su točni napis o tome da menadžeri vladaju hrvatskim nogometom. Naime, ključnu riječ u Da Silvinu transferu vodila su braća Mamić.

U nedavnom je televizijskom dvoboju s Igorom Štimcem Zdravko Mamić na izravno pitanje je li kao Dinamov čelni čovjek i istodobno menadžer igrača Dinama u sukobu interesa, odgovorio nječno. No, prelazak Eduarda da Silve pokazao je da je i te kako u sukobu interesa. Iako se stalno zaključne u Dinamo, ovaj put promijenio je temu i u svojoj kolumni na internetskim stranicama kluba ispisao patetične rečenice koje vrijedi citirati: ‘Snovi, za razliku od novca i bogatstva, to je nešto što nismo mogli ignorirati. Nismo mogli jednom od najboljih igrača koji je nastupao u plavoj majici oduzeti pravo da i dalje proživljava svoj san te da se iz jednog, maksimirskog, preseli u drugi nogometni hram’.

Znam da nas mnogi osuđuju zbog tog poteza, ali bilo što drugo osim ovoga što smo napravili bilo bi sebično i tražilo bi od Eduarda da se odrekne svojih snova. Siguran sam da bi on to i napravio.’ Iako pokazuje neobičnu ‘osjetljivost’ prema Eduardovim snovima, nije pokazao ni malo osjetljivosti za Čorluku, kojeg u svoje reže želi dovesti engleski Tottenham.

No, da bi čitatelj mogao razumjeti neobične, rašomonske izjave Zdravka Mamića, neslužbenog vlasnika Dinama, potrebno je objasniti nekoliko bizarnosti vezanih uz transfere u hrvatskom nogometu. Naime, nogometni je transfer kod nas prilično nedefiniran pojam. U europskom nogometu on je otkup radnog ugovora između nogometaša i kluba u kojemu igra. Svaki poslovni čovjek koji je, primjerice, u svoju tvrtku želio dovesti vrhunskog direktora financija iz neke druge tvrtke zna da je najprije morao otkupiti njegov ugovor o radu. U biznisu se takvi ugovori zovu ‘menadžerski’. Tvrtka koju stručnjak s menadžerskim ugovorom napušta ima pravo na naknadu gubitka koji joj taj odlazak prouzrokuje. Ista je stvar u nogometu. Dinamo ima pravo na naknadu gubitka koji će prouzročiti Eduardov odlazak u Arsenal.

Upravo zato Dinamo potpisuje maratonske ugovore sa svojim igračima da bi umjetno napuhao vrijednost prelaska.

Zamislimo imaginarnu situaciju prelaska direktora financija u novu tvrtku. Nakon što ona otkupi njegov menadžerski ugovor, potpisuje s njime novi. Naravno, uvjeti su bolji jer inače ne bi prelazio iz jedne tvrtke u drugu. Tako priča u vezi s prelaskom iz jedne tvrtke u drugu završava. U europskom nogometu prema istom obrascu nogometaši prelaze iz jednog kluba u drugi. Postoji i situacija, kao i u biznisu, kad igrač posve odradi svoj ugovor i pojavljuje se na tržištu kao ‘free agent’ ili slobodni igrač. Ti su igrači najpovoljniji za angažman, ali obično je riječ o igračima na zalasku karijere. U hrvatskom nogometu transferi se odvijaju posve drukčije. Klub iz kojega igrač odlazi u većini slučajeva ne dobiva novac od prodaje ugovora svog igrača. Novac dijele menadžer i igrač, što UEFA najstrože zabranjuje.

Tako je pri transferu Nike Kranjčara u Englesku domaći tisak uredno objavio koliko od prelaska dobivaju njegovi menadžeri Frane Pašalić i drugi, a koliko Kranjčar. Hajduk je dobio mrvice. Taj zabranjeni oblik poslovanja predsjednik Hajduka Branko Grgić maštovito je nazvao ‘javno-privatnim’ poduzetništvom. Da su uhićeni u akciji Maestro svoje aktivnosti nazvali ‘javno-privatnim’ poduzetništvom, javnost bi se grohotom nasmijala. U slučaju Kranjčar bila je riječ o najgrubljem kršenju UEFA-inih propisa. Zašto UEFA nije reagirala? Razlog je jednostavan: nadzor nad prelascima spustila je na razinu nacionalnih nogometnih organizacija. U Hrvatskoj je to HNS. No, nacionalna nogometna organizacija u to se ne želi petljati.

U hrvatskom je nogometu podjela nadležnosti javna tajna. Menadžeri kontroliraju nogometnu ligu i klubove; HNS kontrolira reprezentaciju. Menadžeri uglavnom rade protiv interesa klubova u čijim upravama sjede, a isključivo za vlastitu korist. Klubovi nemaju vlasnike, a država ih financira iz proračuna i ne zanima se previše što se u njima događa. Navijači su ujedno glasači na izborima. HNS se pravi da se to ne događa. Teoretski, nakon transfera Eduarda da Silve u Arsenal Dinamo bi se trebao financijski preporoditi, uz pretpostavku da sav iznos od prelaska, kao što je propisano UEFA-inim pravilima, sjedne na Dinamov račun. Ako bi Arsenalov novac doista sjeo na račun kluba, zagrebački bi gradonačelnik milijune koje sada šalje u Dinamo sljedeće dvije godine mogao preusmjeriti u uređenje školskih sportskih dvorana. No, novac od Arsenala najvjerojatnije će biti raspoređen kao i novac od svih transfera do sada – daleko od očiju javnosti, ali i poreznika, koji bi i te kako trebali biti zainteresirani gdje će završiti.