Zašto je cvrčak odložio violinu

Idejni se koncept predstave temelji na ideji promjene u umjetnosti, kulturi i društvu općenito, a poziva se na misli i djela Duchampa i Cagea. U svojoj prepoznatljivoj maniri skupina Bad Company predstavila se novim projektom, predstavom Promjene prema zamisli, konceptu i u koreografiji Nikoline Pristaš. Čistoća izraza, plesnog i verbalnog, jasnoća međusobnog prožimanja svih sastavnica i jednostavnog sklapanja u razrađenu i smislenu cjelinu te odmjerenost dramaturgije najvažnije su odrednice Promjena.

Idejni se koncept temelji na ideji promjene u umjetnosti, ali i kulturi i društvu općenito, a poziva se ponajprije na misli i djela Marcela Duchampa i Johna Cagea, koji se bave problemom proizvodnosti u umjetnosti, odlično oslikanom kroz klasičnu basnu o cvrčku i mravima. Taj se osnovni motiv koristi kao izvor u La Fontaineovoj interpretaciji, zatim su tu i nove verzije različitih autora, cijelo vrijeme povezane s ulomcima teorijskih tekstova Johna Cagea, Michaela Serresa i Mladena Stilinovića.

No, dosljedno poetički skupine, referentni se tekstovi pojavljuju kao ilustracija plesa i neverbalnih elemenata. Pritom je koreografija Nikoline Pristaš dosljedna i promišljena, lijepa i suptilna i neodvojivo se nadovezuje na narativni tijek priče o radu i neradu, o lijeposti i tišini kao nužnosti u koju se povukla umjetnost nakon ekspanzije rada.

Koreografkinjine su plesačice, a i sama se pojavljuje kao jedna od njih, jednako izražajne i kao slike cvrčkove violine i kao mravi radnici, a prijelazi iz jedne u drugu funkciju mekani su i gotovo nevidljivi. Svakako da su za to osim koreografkinje i plesačica zaslužni i osmišljatelj scene i svjetla Slaven Tolj, kostimograf Silvio Vujčić te zvukovi Helge Hinteregger.

No scenom ipak dominira umijeće i finoča plesa, objedinjeni čvrstom idejnom strukturom čiju dramaturgiju potpisuje Goran Sergej Pristaš. Slika svijeta kakvu i danas poznajemo, lijevo ili desno ustrojeni mravinjaci čijoj je organiziranosti cvrčak samo prijetnja jer njegovu glazbu ne mogu dostići niti je radom nadomjestiti, potiče njegovo povlačenje u tišinu kao još jedinom mogućem polazištu umjetnosti.

Ta je tematika izvrsno aktualizirana pričom o nastupu Johna Cagea na istoj pozornici odvijanja predstave prije gotovo pola stoljeća, koji je kao i cvrčak, premda je glazbu volio više od svega, odložio svoju violinu i nastupio u tišini, baš kao što je i Duchamp prije njega u umjetnost bio prisiljen uvesti lijenost.