OPĆI SABOR HDZ-a

Sanader je poručio protivnicima da, što god oni naumili ponuditi kao mamac biračima, on će ponuditi više, glasnije i bolje upakirano.

Bila je to briljantno režirana demonstracija snage, moći, novca i političkog marketinga. Uza znatnu pomoć majstora za velike predstave Krešimira Dolencića, Ivo Sanader pokazao je da na političkoj sceni – barem kad je riječ o sceni – u Hrvatskoj nema ozbiljnu konkurenciju. Dakako, riječ je o subotnjem Općem saboru HDZ-a, o čijem efektu najbolje govore oporbe reakcije.

Od Sanadera se očekivala velika predstava. U tome je on najbolji. No unatoč tomu oporba je ipak očito ostala zatečena pokazanim. Bilo da je riječ o kvazinonšalantnom komentarju SDP-ova šefa Zorana Milanovića, koji je ‘čuo’ da je bio sabor HDZ-a s kulturno-umjetničkim programom, bilo o učiteljskoj konstataciji HNS-ove čelnice Vesne Pusić da je HDZ prepisao njihov program. Uz pouku da to u politici, doduše, nije zabranjeno, ali, eto, oni to prepisano neće znati provesti kao što bi to znao premijersko-ministarски dvojac Čačić-Pusić.

Predstavom u Ciboni Sanader je demonstrirao i formulu kojom namjerava pobijediti (i) na sljedećim izborima: moderni i gotovo zaglušujući politički marketing koji dočarava spoj nacionalne elite i masovne podrške te prisvajanje svake ideje koju bi politički protivnici mogli okrenuti protiv njega. Sve što oni namjeravaju ponuditi kao mamac biračima, on će ponuditi više, glasnije i bolje upakirano. Pitanje je, dakako, što će na to reći birački žiri, da se poslužimo Milanovićevim rječnikom. No sama izborna utakmica dobiva sve jasnije obrise.

U njezinu su središtu dva klasična marketinška projekta, HDZ-ov i SDP-ov, s dvojicom lidera koji su idealni nositelji marketinških poruka – Sanaderom i Milanovićem. Pritom, kad je o glasovima ‘žirija’ riječ, Sanader i Milanović uopće nisu najveći protivnici. Kako god se upakirao, Sanader nikad neće uzeti tradicionalne SDP-ove birače, niti ima toga političkog marketinga koji bi uvjerio tradicionalne hadezeovce da glasuju za Milanovića. SDP-ovim glasacima Sanaderove će predstave uvijek biti lažni sjaj, koji mnogo stoji. A HDZ-ovim glasačima Milanovićevi će predstave uvijek biti hinja skromnost, koja također mnogo stoji.

Cilj je i jednog i drugog marketinškog projekta pridobiti neopredijeljene i kolebljive članove ‘žirija’, one koji uopće ne znaju za koga bi glasovali. A još više one koji razmišljaju da zbog nedovoljne odlučnosti i nedovoljne lijeve retorike svoje glasove daju Vesni Pusić. I one koji se dvoume bi li ovaj put poklonili povjerenje Anti Đapiću ili možda dvojcu Adlešić-Frišić, nakon što ih je Sanader razočarao nemarom i nedosljednošću u zaštiti nacionalnih interesa. I Sanader i Milanović zapravo ciljaju na birače svojih potencijalnih političkih saveznika.

U podtextu dominirajućeg rivaliteta HDZ-a i SDP-a, u kojem će pasti najviše međusobnih optužbi, kritika i teških riječi, Sanaderova bi kampanja zapravo trebala poslati poruku da nema nikakva razloga glasovati za HSP ili HSS i HSLS. A Milanovićeva bi trebala uvjeriti lijevi dio ‘žirija’ da je HNS naprosto potrošena priča. Sve to, dakako, pod krinkom potencijalnog savezništva i uz međusobno nenapadanje. U konačnici pobjeđuje onaj tko pobijedi svoje potencijalne saveznike. Kao što pokazuju ispitivanja javnog mnijenja, Milanović, koji je, stjecajem okolnosti, u kampanju krenuo ranije, pritom je već polučio određene rezultate. Sanaderovi će se moći vidjeti za koji tjedan.

No u takvoj izbornoj utakmici ni manje stranke nisu bez izgleda. Ne mogu se natjecati s HDZ-om, a ni s SDP-om u predizbornim spektaklima. Ali, imaju li autentični sadržaj i vještinu da ga pretoče u razumljivu poruku, mogle bi, ne napadajući potencijalne (jače) saveznike, pokazati da su njihovi izborni programi baloni od sapunice. Zasad to nije slučaj. Vodeći dvojac HNS-a Pusić-Čačić svojim je ponavljanjem da ima program i zna ga ostvariti prešao onu granicu iza koje ponavljanje iste poruke gubi na uvjerljivosti. Anto Đapić definitivno ne može pridobiti neodlučne Sanaderove birače graničevskim porukama, lišenima posljednjeg atoma političke energije, poput one – ‘temelj vanjske politike bit će profesionalna diplomacija’. Đurđa Adlešić, pak, i Ivo Frišić nakon (pre)ranog početka izgubili su negdje na putu. Dakle, oba vodeća spektakla imaju zasad dobre izgled.