Kriminalistička istraga u Hrvatskom fondu za privatizaciju ne aktualizira samo raspravu o slabostima administrativne arhitekture privatizacijskog procesa, koje su omogućile vjerojatnu korupciju, već prije svega o samom modelu i procesu privatizacije te dugoročnim učincima na hrvatsku ekonomiju i društvo.
Početkom tranzicije tadašnja je hrvatska politička elita, kao i u mnogim drugim tranzicijskim zemljama izuzev nešto opreznije Slovenije, otvorila pitanje ubrzane privatizacije državne imovine. U Hrvatskoj je privatizacija dobila dodatak u ‘pretvorbi’ koja je značila transformaciju samoupravno ustrojenih poduzeća u trgovačka društva kapitala čiji je novi vlasnik postala država. Vlada je u ime države, odnosno njena Privatizacijska agencija a kasnije Fond za privatizaciju, preuzela odgovornost strukturiranja zakonskog okvira i upravljanja privatizacijskim procesom.
Iako ne postoje empirijski dokazi za tvrdnju da je privatizacija ponovno etatiziranih poduzeća predstavljala političku improvizaciju i obračun s ranijim vladajućim društvenim strukturama, analiza desetogodišnjeg tijeka privatizacije ukazuje na duboku prožetost političkom manipulacijom i intenciju revolucionarnog prijenosa dijela nacionalnoga bogatstva s jedne socijalne skupine na drugu. Na samom početku političke demokratizacije istaknuli hrvatski ekonomisti oblikovali su model privatizacije sličan slovenskom, a jedan od njih je preuzeo i odgovornost ministra privatizacije. Politička je elita, međutim, posve ignorirala predloženi privatizacijski okvir. Privatizaciju je konceptualno oblikovala vlada Nikice Valentića, koja je kroz ‘Stabilizacijski program’ iz proljeća 1994. g. osim makroekonomskih stabilizacijskih strukturirala temelje za ubrzanu privatizaciju i liberalizaciju tržišta rada, kao što se navodi, ‘stvaranja tržišne klime i prikladne vlasničke strukture sa smanjenom ulogom države u gospodarstvu te stvaranje pretpostavki za stabilan rast i razvitak’. Ubrzana privatizacija i posvemašnje otvaranje tržišta dosljedno su provedeni, ali su posljedice bile razarajuće za nacionalno gospodarstvo te rezultirale ekonomskom kontrakcijom i padom nacionalnog dohotka u 1999. g.
Nakon više od jednog desetljeća zaključak može biti da privatizacijske politike koje su dosadašnje hrvatske vlade vodile nisu ostvarile ekonomske ciljeve stabilnoga gospodarskog rasta, već su stvorile i duboke dušalime u gospodarstvu i društvu u cijelosti. Rijetke iznimke uspješno privatiziranih poduzeća potvrđuju tezu da je privatizacijski proces možda ostvario neke druge na političkim razinama zamišljene ciljeve, ali ne i cilj stvaranja ‘prikladne gospodarske strukture’ na kojoj se može razvijati slobodno poduzetništvo i ostvariti gospodarski rast. Interesi aktera prvoga kruga privatizacije, a to na neki način dokazuje i velika afera u HFP-u, u pravilu nisu bili izvorno poduzetnički. U većini se slučajeva zapravo radilo o špekulativnim interesima, odnosno stvaranju osobnoga bogatstva u kratkom roku na osnovi klijentskog odnosa s donositeljima odluka u političkom procesu pa sve do sirove i vrlo brutalne korupcije. Privatizacija se pretvorila u rasprodaju gospodarskih vrijednosti radi ostvarivanja kapitalnih dobitaka prodajom fizičke imovine ili cijelih poduzeća u kratkom roku.
U prvom naletu privatizacijski proces nije unaprijedio poduzetničku klimu. Upravo suprotno: istinski poduzetnici u toj su fazi privatizacije hrvatske ekonomije bili obshrabreni pa se tako nisu mogle oblikovati niti nove ekonomsko strukture koje bi se temeljile na doktrini liberalnog tržišta i slobodnog poduzetništva.
Nužno je prisjetiti se dramatične sudbine poduzeća Globus Grupe i grupacije Gucić, politički sponzoriranih velikih hrvatskih poduzeća koja su direktno i indirektno uništila velike vrijednosti i brojna radna mjesta. Kao posljednje karike u domaćem lancu dodane vrijednosti, maloprodajni lanci pod kontrolom tih dviju ‘privatnih’ grupacija godinama su naprosto blokirali pristup tržištu potrošača za brojna poduzeća iz sektora preradivačke industrije. Naposljetku je otvoren stečaj nad tim grupacijama, a nastao tržišni vakuum iskoristili su međunarodni maloprodajni lanci za nezamjenjivu ekspanziju.
Budući da tek slijedi privatizacija velikih državnih i komunalnih kompanija, koje imaju monopolističke tržišne pozicije ili visoke tržišne udjele, potrebno je temeljito redefinirati privatizacijske ciljeve i politike. Privatizacija državnih paketa udjela u velikim poduzećima putem javne ponude dionica na organiziranim tržištima kapitala, nakon uspješne prodaje dionica Ine, Vlada postavlja novu privatizacijsku paradigmu. Iako daleko transparentnije za Vladu financijski pojavljuje od direktnih prodaje nekom od strateških partnera, izlaganje državnih paketa dionica u tim poduzećima javnoj ponudi uz doprinos jačanju tržišta kapitala donosi i velike rizike. Takve masovne prodaje državnih udjela u velikim, često monopolističkim kompanijama u pravilu privlače institucionalne i male privatne ulagače. Prvi imaju po definiciji ograničen interes za strateško upravljanje kompanijom, a drugi jednostavno ne razumiju tržišne rizike. Stvaraju se nove vlasničke strukture koje imaju inflacijska očekivanja i napuhaju tržišne balone, od kojih sama poduzeća nemaju koristi niti se time stvara dodatni poduzetnički motiv nužan za rast, razvoj i otvaranje novih radnih mjesta.
