Nezaštićeni cestovni prijelazi samo su jedan od uzroka crne prometne statistike. U Hrvatskoj na sto tisuća stanovnika u prometu na godinu pogine 12 osoba, dok je taj broj u razvijenim zemljama Europske unije upola manji, iako razmjerno (prema istom broju stanovnika) imaju 30 do 50 posto više vozila, a svako prosječno odveze barem trećinu više kilometara. Podaci su izrazito zabrinjavajući, pa ne čudi da je sigurnost prometa, izuzmamo li politiku, sport i rastave, u posljednje vrijeme mediji najeksponiranija tema.
Dvije su osobe poginule prošlog četvrtka kad je putnički vlak naletio na kamion na cestovnom prijelazu Demerje između Hrvatskog Leskovca i Horvata. Vozač kamiona platio je danak neopreznosti na prijelazu bez rampe (svjetlosna signalizacija je radila), a u smrt je povukao i strojovodu. Od početka godine do kraja travnja u osam sudara s vlakom poginule su četiri osobe i još je osmero ozlijeđeno. No, to je tek mali dio crne prometne statistike.
Osamostaljenjem Hrvatske došlo je do velikoga prometnoga buma. Kupovna moć, bez obzira na knjigu da smo siromašna zemlja, strahovito se povećala, što je očito vidno ne samo u silnim gužvama po trgovačkim centrima nego i velikim kolonama vozila koja ih opsjedaju. Prije 17 godina uopće nismo razgovarali o problemu rada nedjeljom ili o gužvama na autocestama tijekom vikenda. Tada je glavni problem bio riješiti se okova ‘bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti’. U tadašnjoj SR Hrvatskoj bilo je oko 25 prijevoznici tvrtki, a privatni su se prijevoznici mogli izbrojiti na prste i nisu bili nikakav posebni čimbenik u tadašnjem prijevozu.
Dakle i u to se vrijeme sigurnost prometa pojavljivala kao pojam u cestovnom prometu, bilo je raznovrsnih akcija za smanjivanje broja poginulih, prevencije u sigurnosti prometa ali, prema današnjem stanju u cestovnom prometu, sve to s ove distance izgleda skromno. Danas smo tehnološki, posebice u cestovnoj i prometnoj infrastrukturi, u odnosu na to razdoblje strahovito napredovali. No, u tom slijedu nedostaje uzrok, naime vakuum kad je riječ o slijedu razvoja odnosa uravnoteženja između tehnologije, infrastrukture i edukacije i prometne kulture. Taj je vakuum uzrokovani ratnim godinama kao i velikom migracijom ruralnog stanovništava u velike gradove.
Kada automobil zagrebačke registracije ‘uleti’ na zelenom valu u zabranjen smjer ili da vam na autocesti ‘blica’ automobil u vašoj traci iz suprotnog smjera. Ovdje prestaje haranga na mlade vozače koji činjenično prebrzo voze, jer takve slučajeve uglavnom uzrokuju oni stari dobri momci iz ‘dobrojske autoškole’ gdje su se dozvole dobivale za ‘parsto’ maraka. Mladi su, naravno, posebna priča, ali djeca su odraz svojih roditelja. Primjer je slučaj petnaestogodišnjaka iz zagrebačkog predgrađa koji je kupio BMW od susjeda (za 2.000 kuna!), što su roditelji znali, i, naravno, bez registracije, tehničkog pregleda i vozačke dozvole, i njime ubio svog vršnjaka.
Odgovor roditelja obojice dječaka bio je fascinantan: ‘… on je dobar i pristojan dječak!’ Ali pak suluda vožnja drogirane djevojke koja je nekažnjeno ubila dvoje šetača na jarunskoj šetnici, nekažnjeno ubojstvo dvoje mladih na Horvaćanskoj cesti, koje je počinio momak iz ‘fine obrtničke obitelji’, 65 prethodnih prekršaja maloljetnog Roma koji ubija djevojčicu, planirano ubojstvo suludog ubojice motociklista i prolaznika u Mokošici, medijski opjevana vožnja tatinog sina iz Makarske koja je stajala života dviju djevojaka itd.