N e porastu li uskoro cijene francuskih vina, bombama ćemo napasti uvoznike vina, a nisu isključene ni ljudske žrtve. Ta je prijetnja Regionalnog odbora za vinsku akciju (CRAV – Comité régional d’action viticole) dočekala novoga francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Zbog nje je, štoviše, i povjerenica za poljoprivredu Europske komisije Mariann Fischer Boel otkazala posjet francuskoj vinskoj regiji Languedocu, gdje je 21. i 22. lipnja trebala braniti europske planove o smanjenju površina pod vinogradima i općenito proizvodnje vina. A upravo su takvi planovi crvena krpa pred očima skupine francuskih vinara s poprilično radikalnim stavovima o uvozu vina koji se pod imenom CRAV već punih 100 godina bore da vinari Languedoca, vinske regije koja obuhvaća mediteranski dio između Montpeliera i španjolske, odnosno katalonske granice, mogu sami određivati proizvodne kvote i cijene svojih vina, a u posljednje vrijeme i pale supermarkete na čijim policama prevladavaju uvozna vina.
- Svaka boca američkog ili australskog vina koja stigne u Europu bomba je koja razara samo srce europske kulture – patetična je anti-globalistička izjava Aiméa Guiberta, glasovitog vinara koji je prvi pokazao koliko ozbiljna mogu biti vina te regije i bez uže zaštite podrijetla, dakle ona koja Francuzi etiketiraju kao ‘vin de pays’. To znači samo da je grožđe iz Languedoca.
U nas ne postoji slična kategorija zaštite podrijetla, a bila bi to, primjerice, malvazija, koja je od grožđa iz Istre, ili graševina iz cijele Slavonije. Upravo je komplicirana francuska sistematizacija vina, koja se razlikuje od regije do regije, jedan od razloga zbog kojih pada potrošnja francuskih vina. Čak ni sami Francuzi ne razumiju što znači slavna bordoška klasifikacija iz 1855. kad se odnosi samo na dio lijeve obale rijeke Gironde, pa među njima prve kategorije nije, primjerice, Château Pétrus, vino koje je iz berbe u berbu najskuplji crnjak svijeta. Grožđe se, međutim, uzgaja na desnoj obali. Burgundija ima jednostavnu klasifikaciju prema ‘grand’ i ‘premier’ položajima; Champagne, pak, svoju, u kojoj će kakvoću više jamčiti ime proizvođača od položaja vinograda, a za prepoznavanje koje bi vino moglo biti dobro iz ostalih francuskih regija treba bar jedan semestar ozbiljnog studiranja svake regije. Zbog takva ‘kaosa’ u kojem se nude vina od samo eura po boci pa do nekoliko stotina ili čak tisuća eura, prosječnom je potrošaču vina laknulo kad su na police stigla korektna vina Sjeverne i Južne Amerike, Južnoafričke Republike, Australije i Novog Zelanda čija je cijena između tri i 10 eura, a odmah je jasno je li riječ o bijelom sauvignonu ili chardonnayu, odnosno crnom pinotu ili cabernet sauvignonu.
