Razvoj hrvatskog turizma diktiraju građevinski lobiji

Ključni je apsurd u tome da jedino građevinski poduzetnici i mešetari nekretninama ostvaruju brzi povrat investicije pri širenju turističkih kapaciteta. Zato razvoj hrvatskog turizma ne diktira ni hrvatska država, ni hrvatsko gospodarstvo, pa ni turističke tvrtke.

Turizam nije dobro prikazivati kao spas za sve hrvatske gospodarske nedaće, a jednako je loše podcjenjivati njegove rezultate. Najbolje ga je svesti na pravu mjeru, tj. na njegovo stvarno mjesto u sklopu hrvatskoga gospodarstva. Tijekom našeg razgovora prije pet godina prof. dr. Ivan Antunac spominjao mi je francuski primjer: U Francuskoj nikad nije bilo teško postati hotelijerom, samo je trebalo pristati da vam francuska država regulira pravila ponašanja. Investitoru tamo država ponudi prostor za gradnju hotela, francusku banku koja će ga kreditirati, francuskog izvođača radova i projektanta, a sve kako bi on francuskoj državi plaćao porez na dobit, zaposlio Francuze kojima će plaćati doprinose te plasirao francusku robu.

Za razliku od toga ovdje kredite za turizam diktiraju banke u stranom vlasništvu, hrvatski turizam služi za plasman strane robe, od prehrambenih proizvoda do namještaja, a zapošljavamo sve više stranu radnu snagu na osnovi tzv. poslovne dozvole. Nije to jedini apsurd, mit ili zabluda u vezi s turizmom u Hrvatskoj. Ima ih više, a mi donosimo tek njihovu djelemičnu top-listu.

Hrvatski turizam još je gotovo isključivo sezonska djelatnost, tj. jamči tek privremeno zaposlenje. Pritom godišnje u Hrvatskoj boravi oko 700 stranaca s radnom dozvolom, dok je čak 3.700 stranaca na godinu na tzv. poslovnoj dozvoli – zahvaljujući rupi u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju koji dopušta kraći boravak menadžera, pa tako imamo sve više menadžera za pripremu hrane (tj. šefova kuhinja), menadžera za prijem gostiju (tj. šefova recepcija) itd. Doda li se tome oko 10.000 zaposlenih na crno u sezoni, broj se približava brojci o onih 15.000 tzv. stalnih sezonaca. Osim toga, razvoj Hrvatske isključivo u smjeru turizma znači da su najpoželjnija zanimanja u Hrvatskoj posao priučenog konobara i priučene sobarice. To je put u posvemašnju deindustrializaciju i deintelektualizaciju hrvatskoga društva. Za razliku od turizma, proizvodne grane gospodarstva jedine jamče tehnološki iskorak Hrvatske jer jedine traže vrlo širok spektar visokoškolovanih stručnjaka. Hrvatskoj može kao dobar primjer poslužiti turistička velesila Tajland, koji misli na budućnost i prihod od turizma investira u znanost (samou Bangkoku su četiri sveučilišta) i u telekomunikacije – nema sela bez širokopojasnog interneta, a subvencionirani učenički PC po 100 USD-a stvarnost je već sedam godina. Ako je cilj privlačenja investicija za pravo zapošljavanje domaćega, lokalnog stanovništva, besmisleni su turistički projekti koji na otočima previdjuju turističke komplekske za koje na tom otoku nema radne snage, što zapravo vodi promjeni demografske slike otoka prema želji privatnog investitora, a ne prema planu ili odluci države.

Hrvatska uspjeh sezone iskazuje brojem noćenja, iako to više nitko u Europi ne radi, jer se drugdje odavno umjesto noćenja broje euri. Kod nas je drukčije jer Hrvatska turistička zajednica ima prihod od boravišne pristojbe, pa joj je broj noćenja jedino i bitan. Sva istraživanja pokazuju zapravo da prosječan turist na ljetovanju potroši maksimalno jednu mjesečnu plaću, i ni centa više. Uostalom, ni naši turisti se ne ponašaju kao pijani milijunaši izvan Hrvatske. Osim toga, masovni turizam počeo je kad su se sindikati na Zapadu izborili za 13. plaću ili regres za plaćeni godišnji odmor. Dakle češka obitelj za ljetovanje na Jadranu potroši jednu češku plaću, talijanska obitelj jednu talijansku plaću itd., pa je stvarna dobit od turizma bitno manja od razglašenih sedam milijardi eura.

Turizam je nisko-akumulativna grana gospodarstva. Velika dobit u turizmu znači veliki promet ljudi, veliki prostor za smještajne kapacitete i veliko opterećenje za komunalnu infrastrukturu. Aktualna stihija u turizmu nagriza najvredniji resurs na Jadranu, a to je nezagađeni i nesagrađeni prostor. Unistavanju okoliša i nelagodi stanovnika pridonose nesreća odlagališta otpada, neuređena kanalizacija, prometni kolaps i problemi u opskrbi vodom. Nijednoj grani gospodarstva ne bismo tolerirali toliku nepovratnu devastaciju prostora, proizvodnju otpada, potrošnju vode i struje, isput otpadnih voda i razaranje ekosustava kao što se to dopušta turizmu. Pri crtanju turističkih zona na Jadranu nitko o tome ne vodi računa jer se podrazumijeva da će sve to već netko platiti (npr. država). Turizam treba doživljavati kao šlag na torti cijeloga gospodarstva, koje dio proizvoda plasira kroz turizam. Zabluda je smatrati da je on nespojiv s proizvodnjom, naravno, ekološki prihvatljivom. A da je tomu tako, u Italiji, Austriji ili Japanu uopće ne bi bilo turista! Međutim, pod diktatom turizma, hrvatske luke polako gube operativnu obalu za svoje ribare i brodare. Svako mjesto na Jadranu danas planira marinu, ali ne i alternativnu komu.

Razvoj Hrvatske isključivo u smjeru turizma zapravo znači da najpoželjnija zanimanja postaju poslovi priučenoga konobara i priučene sobarice. To je put u posvemašnju deindustrijalizaciju i deintelektualizaciju. Za razliku od turizma, proizvodne grane jedine jamče tehnološki iskorak jer samo one traže vrlo širok spektar visokoškolovanih stručnjaka.

Većini ljudi koji se upuštaju u pružanje usluga u turizmu nitko nije objasnio da je riječ o niskoakumulativnoj grani gospodarstva u kojoj nema brze zarade. Odnosno da brze zarade ima jedino ako utaje porez. Zato svi danas kuku zbog velikoga poreznog opterećenja turizma. Hrvatski turizam naprosto treba dovesti u isto poslovno okružje koje imaju ostale države na Mediteranu. Od 2006. uvedena je međustopa PDV za smještaj u turizmu koju je naša konkurencija imala godinama (od 7 do 11 posto). Svi koji se bave gospodarskim prijevozom na moru trebaju, kao u Italiji, imati pravo na plavi dizel. Prostora za pomak ima još i u pretvaranju boravišne pristojbe u dio poreza na dohodak ili na dobit. Od boravišne pristojbe ni turist niti domaći stanovnik ionako ništa ne dobivaju. Zašto se npr. jedna kuna iz boravišne pristojbe ne bi usmjeravala u poboljšanje zdravstvene zaštite u sezoni?

Apsurd je da se istodobno tvrdi kako je država loš gospodar i treba se povući iz turizma, a s druge strane traži njezin snažniji angažman na subvencioniranju turizma. Ako je turizam profitabilan, zašto od toga koristi ne bi imala država? A ako nije, zašto subvencionirati privatnika? Ako je problem u nesposobnoj upravi, treba je promijeniti, ali za to nije potreban novi vlasnik. Ako već treba novi vlasnik, zašto to ne bi mogli biti mirovinski fondovi? Zanimljiva je i teza prof. dr. Antunca (meni posebno draga!) da ni jedan turistički objekt nije vratio investiciju svojim investitorima. Naime, građevi hotele na Jadranu, država nije ni razmišljala o isplativosti – dovoljno je bilo zaposlit građevinare i proizvođače namještaja, zaposlit radnu snagu u turizmu, plasirati domaću robu i – zaraditi devize! Investicija u hotele značila je i investiciju u prilazne ceste i luke, odnosno u komunalnu infrastrukturu. A to doista ne može motivirati nijednoga privatnog investitora. Odnosno, uzme li se u obzir kompletna investicija, lokacija, stvorenim imidž i iskustvo osoblja, svi su hoteli prejeftino prodani tijekom privatizacije.

Zanimljivo je da se ova priča pokrene svakog lipnja, kada obično nastupaju ‘lipanske rupe’, odnosno smanji se broj noćenja, jer se umirovljenici vrate s ljetovanja u predsezoni, a školska godina još nije gotova. Podaci pokazuju da je jedino Turska jeftinija od Hrvatske, ali pravo je pitanje što nudimo turistima za tu cijenu. Nitko nije glup da baca svoj zaradeni novac na našu očajnu ponudu. Turist želi ekskluzivnost i autohtonu ponudu. Konfekcija ponude uostalom ne razlikuje nas od konkurencije, pa je onda jedini izlaz u snizenju cijena. A mi i dalje, osim čevapčića i ražnjića, nemamo autohtoni hrvatski brend. Recentna turistička politika Hrvatske našu je obalu Jadranu pretvorila u Disneyland. U njemu se gostu nudi virtualna slika Dalmacije na kojoj više nema mjesta za pučke kaće, nego samo za velebne marine. U njemu se izgubio interes za potrebe lokalnog stanovništva, dominira samo interes građevinskog lobija. No bude li Hrvatska sebe pretvorila u turističku kić-konfekciju, neće više biti baš nijednog razloga da turist doluta na našu obalu jer će sličnu turističku kić-konfekciju moći dobiti drugdje, i to prema nižoj cijeni.