Home / Tvrtke i tržišta / Želim kupiti tvrtku Hoteli Maka

Želim kupiti tvrtku Hoteli Maka

Branko Roglić široj je poslovnoj javnosti u Hrvatskoj poznat kao vlasnik tvrtki Croatia baterije, Orbico i Orvas plus te kao nekadašnji predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. Malo upućeniji znaju da je i vlasnik tvrtki pod imenom Orbico u Sloveniji, BiH, Bugarskoj i Makedoniji te da je predsjednik Vijeća članica HUP-a. Još upućeniji znaju i to da je nedavno definitivno ugasio proizvodnju u Croatia baterijama, da je osnovao i tvrtku za distribuciju na Kosovu, pod imenom Rohaco, da se sve intenzivnije bavi turizmom te da je u Sloveniji nedavno kupio tvrtku Emona. Tek rijetki znaju da Roglić nominalno nije na čelu uprave ni jedne svoje tvrtke.

  • Izvan svih sam hijerarhija, samo sam vlasnik – kaže i tumači: – To znači da dajem amen svim planovima za iduću godinu, moram se složiti sa svim bilancama i završnim računima, ne može se ništa značajnije investirati bez mog znanja, mijenjam sve direktore ako nisu dobri te oni odgovaraju isključivo meni – to je princip na kojem počiva kapitalizam.

Jednom na tjedan boravi u Ljubljani, jednom u dva tjedna u Sarajevu, jednom u dva mjeseca u Sofiji (uz napomenu da će tamo biti sve češće), a većinu vremena provodi u Zagrebu, u skromnom uredu starog sjedišta Croatia baterija u Koturaškoj ulici, u kojem se ni po čemu ne može vidjeti da je to ured čovjeka koji upravlja pravom multinacionalnom kompanijom, čiji je ukupni godišnji prihod na razini pola milijarde eura.

  • Emona je u Sloveniji bila drugi distributer prema veličini iza Orbica. To je bila stara tvrtka sa socijalističkim mentalitetom. Njima je bilo bitno kakve su im kancelarije, koliko je dug stol, parket je stajao, rekli su mi, 300-400 eura po četvornome metru, kvake su bile po tisuću eura. Dakle, s takvim nebužozama sve je moralo završiti tako kako je završilo. Kupili smo Emonu za oko 13 milijuna eura, a dobili smo tri njene kćerke u Hrvatskoj, BiH i Makedoniji, najbolje logističko skladište u Sloveniji, i to u središtu Ljubljane. Emona je imala i lanac od dvadesetak malih prodavaonica te lanac od 13 dućana za prodaju igračaka koji se zovu Dirindaj. A dobili smo i brendove koje ćemo razviti mnogo bolje nego što su to oni mogli.

  • Zadržat ćemo skladište u Ljubljani, a naša ćemo skladišta, koja su nam ionako postala pretijesna, prodati. Također ćemo prodati lokaciju u Mariboru na kojoj smo planirali graditi skladište, kao i njihove kancelarije u Kopru te trgovine. Time ćemo vratiti kredite za kupnju Emonu.

  • Jesam, nudio sam Kerumu i još nekolicini drugih, ali nisu reagirali, iako sam mislio da će to objeručke prihvatiti. Prvi kome smo nudili bio je Mercator, ali ni oni nisu htjeli uzeti sve dućane, pa smo procijenili da ćemo zaraditi bar 30 posto više prodajemo li dućan po dućan. Lanac igračaka ćemo zadržati, jer nam je partner najveća tvornica igračaka na svijetu, Mattel. Taj posao planiramo proširiti i na Hrvatsku, BiH i Bugarsku.

  • Zna, bio je kod mene, razgovarali smo i trebali smo se naći još u vezi s time, međutim, odlučili smo da nećemo prodavati Dirindaj, nego da ćemo sustavno u našem know-howu razvijati igračke i u Hrvatskoj i u BiH i na Kosovu i u Makedoniji i posebno u Bugarskoj, gdje smo našli na jako dobar odziv. Nećemo otvarati mnogo dućana. Nastavit ćemo suradnju i s gospodinom Fižulićem, logično, ali distribuciju i zastupstvo Matella nećemo pustiti.

  • Sve skupa je to nekih sedam milijuna eura, zasad. Ali ja znam kako moji ljudi rade i mi ćemo to brzo dignuti.

  • Velika. Orbico je lani u Hrvatskoj imao rast prihoda od 67 posto, na oko 1,4 milijarde kuna, a bez Philipa Morrisa rast bi bio osam do deset posto.

  • Nekih problema imamo, ali ih rješavamo. Poslov sam jako zadovoljan, pogotovo time što je i Philip Morris zadovoljan. Uostalom, preuzeli smo ga i u Bugarskoj, a sada razgovaramo i za još jednu zemlju.

  • Problem je samo u konkurentnosti. Konkurencija u Europskoj uniji je znatno veća, što nas sili na veću racionalizaciju, na to da moramo raditi za još manje marže.

  • To je svugdje tu negdje, gotovo isto. Sve su to zemlje u tranziciji, a Hrvatska je među njima nešto sređenija, iako treba očekivati da bude još i više. Sa Slovenijom se Hrvatska, naravno, ne može usporediti, ali od Bugarske je sigurno bolja.

  • U principu uvijek najbolje zarađujete tamo gdje ste najviše prisutni.

  • Nakon 15 godina, vidjeli smo da proizvodnja ide sve teže i teže, jer ne možete izdržati konkurenciju. Nama su sirovine nekih 15 do 20 posto skuplje nego gotov proizvod u Kini. Svi naši europski kupci su se okrenuli Kini. Dakle, prije pet godina znali smo da to moramo ugasiti. Zato smo planove usmjerili tako da ljudi ostanu raditi u trgovini, u novom središnjem skladištu Orbica koje će se tamo graditi. Naziv tvrtke Croatia baterije ćemo ostaviti, ali tvrtka se transformira iz proizvodne organizacije u logističku, jer proizvodnja nije imala više nikakvoga smisla. To je bio čisti gubitak.

  • Nisam imao sreću da mi netko plaća 10 do 15 posto, pokriva gubitke i plaća subvencije. Toga nismo imali, jer mi smo privatno poduzeće, moji radnici iz drugih tvrtki morali su pokrivati gubitke, a to nisu bili voljni. Moj radnik želi da onih 5.700 kuna koliko je prosječna plaća, koju pošteno zaradi, dobije svaki mjesec. A tko ne može na svom radnom mjestu zaraditi svoju plaću traži od mene da restrukturiram i da ga usmjerim tamo gdje će svoju plaću moći zaraditi. Prema tome, procijenio sam da je logistička baza u Ivanić Gradu normalna stvar, da na tih 18 tisuća kvadrata ima dovoljno posla i novih partnera, da ćemo moći zbrinuti 80 posto ljudi koji su radili u proizvodnji i da je njima svejedno što rade, samo da svaki mjesec dobiju svoju plaću.