Svi dosadašnji Lynchovi uradici bili su mladi izviđači u šumi, carstva logike, racionalnosti, kauzaliteta i povezanosti u usporedbi s ovim. Trosatna psihodelija, koja ni na trenutak ne posustaje, delirij koji testira strpljenje i najzagrženijih fanova a baca u svijet boli mjehure starijih građana, definitivan je kraj bilo kakve, konvencionalne i nekonvencionalne forme za toga zaista osebujnog genija. Lynch je tako postao službeno Picaso filmskog svijeta, tvorac filmskog kubizma. Teorije koje pokušavaju objasniti priču, ‘nakotile’ su se brzinom hrvatskih zvijezda na eventu s besplatnom hranom, a jedna koja ima koliko toliko smisla zahtijeva bi prostor feljtonske razmjera, čak i u sažetu obliku. Priča je nekoliko, a Lynch nas i ovaj put vodi na uistinu nezaboravno putovanje dimenzijama, prostorima, vremenima i psihičkim stanjima, jednostavno – svjetovi unutar svjetova unutar svjetova…
Radnju nije moguće opisati i najbolje je prenijeti riječi samog redatelja – radi se u djevojci u nevolji. Laura Dern je fantastična i lako je tvrditi da je ponudila najbolju ulogu u karieri te očekivati nominaciju sljedeće godine. Pa ipak, iako se film čini kao kolaž nabacanih slika i dimenzionalnih skokova, debelo na granici eksperimentalnog, stalno imate dojam da cijela stvar ima neki zajednički nazivnik, neki ključ, samo ste vi pregledali da ga nadete. Činjenica je, međutim, da je Lynch tako bogat stilom i izrazom da je taj ključ obično nemoguće iskopati, a ovaj je put stvar poprimila epidemijske razmjere i malo je tko dovoljno hrabar da se usudi spekulirati o temeljnoj inspiraciji djela, rađenog bez unaprijed napisanog scenarija. Dovesti zvijezdu poput Irons da vam glumi prema dogovoru stvarno znači biti faca posebnoga kova.
