Europski kipar i hrvatski kontekst

Izvući kipara iz zaborava namjera je ove retrospektivne izložbe koja je s različitih strana prikupila više od 150 kiparovih djela.

Stavljujući na pozivnicu dosad najveće retrospektivne izložbe Roberta Franješa Mihanovića (1872. – 1940.) detalj reljefa sa spletom ljudskih tijela, izdvojen iz veće kompozicije pod naslovom Filozofija, koja se s nekoliko drugih kiparevih djela (Teologija, Medicina, Justicija) nalazi u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest u Opatičkoj 10 u Zagrebu, autor ove izložbe dr. Ive Šimat Banov najavljuje da namjerava govoriti o europskom karakteru djela Franješa Mihanovića. Izvući kipara iz zaborava i ponovno protumačiti njegova brojna djela namjera je izložbe otvorene u Galeriji Klovicévi dvori (do 8. srpnja) koja je s različitih strana, iz javnih i privatnih zbirk, muzeja i galerija, prikupila više od 150 djela. Izložbom se pokazalo i zahvalilo raskošno kiparsko djelo: od velikih kipova, javnih spomenika kao što je kip kralju Tomislavu, brojnih reljefa i medalja, skica za kiparske ukrase secesijske Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatskog državnog arhiva) do nadgrobnih spomenika na varaždinskom groblju i Mirogoju.

Upravo je Spomenik smrti, velika kompozicija od šest visokih figura za grobnicu obitelji Leitner, napravljen 1906., jedan od najdiljivijih nadgrobnih spomenika u zelenim arkadama varaždinskog groblja. Prvi od četiri reljefa za Zlatnu dvorani.

Franješu se kao kiparska vrijednost priznaje poznavanje materijala, obrtnje i zanatske sastavnice, sjaj površine i prirodnost u obradi masa, posebice kad je riječ o malom prostoru kao što je to na medaljama. Nije stoga neobično što četiri Franješove medalje nakon nagrade na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. trajno čuva pariški Musée du Luxembourg. I dok je u doba kipareva školovanja prevladavao kult obrta, tako da se i narudžba podređivala funkciji ili dekorativnosti, bilo je pred Franješom razdoblja kad je slobodno mogao raspolagati materijalom i formom. A majstorski je kipar oblikovao u samo desetak dana, koliko je imao na raspolaganju za narudžbu, i onaj poznati srebrni čekić kojim je Franjo Josip I. 1894. označio postavljanje temeljnog kamena za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Dok s jedne strane ipak imamo priliku stavit u povijesni i umjetnički kontekst raznoliko kiparevo djelo, njegova kuća na Rokovu perivoju još čeka uređenje i otvorenje privatne zbirke za javnost.