Dr. Ante Čičin Šain – neobičan Vladin ekonomski odvjetnik

Kao velik uspjeh navodi ‘politiku brze i odlučne liberalizacije uvoza’. Današnju jednu pokrivenost uvoza izvozom ne spominje.

U ozbiljnjem sučeljavanju Milanovića bi se lako maturalo pitanjem znači li to da bi umjetno napuhavao domaću potražnju kako bi se moglo prodati proizvedeno kod kuće. Jurčić je na skupu računovađa u Puli napokon napravio korak dalje tvrdnjom da je najvažnija proizvodnja za izvoz. Očito je da će morati dodatno brirati novoga stranačkog šefa, ali to će pričekati jer Jurčić ne odustaje od studijskoga putovanja po ŠAD-u.

Milanovićev politički protivnik u izbornoj kampanji Ivo Sanader još nije objavio tko će biti njegov glavni ekonomist. Naravno, uvijek se može izvući pričom da je riječ o stranačkom, kolektivnom programu, ali bez personalizacije – no to je rizično. Sanader ima Martinu Dalić kao kvalitetnu ekonomistku, može odabrati da mu ekonomski glasnogovornik bude Damir Polančec, a čini se da mu se za savjetnika nudi i dr. Ante Čičin Šain, prvi guverner Središnje banke u samostalnoj Hrvatskoj, a posljednjih godina poduzetnik u jednom private equity fondu.

Prije nekoliko je tjedana Čičin Šain okupio grupu ekonomista (Škegro, Lovrinčević, Šonje, Nestić, Švaljek…) i najavio skup sredinom lipnja kojemu je cilj suprotstaviti se prijedlozima Ljube Jurčića i sličnomisličnih ekonomista koji se zalažu za radikalnije promjene u makroekonomskoj politici, počevši od određivanja viših stopa rasta i stavljanja industrije u središte pozornosti.

Treba, dakle, očekivati utakmicu ‘neoliberala’ i ‘intervencionista’. Ideje drugih već zastupaju SDP i HNS, a očito je nastala panika da bi i HDZ, u strahu od gubitka izbora, mogao skrenuti na tu stranu, za koju Čičin Šain tvrdi da je riječ o ‘populizmu’ kojem ne treba dopustiti da se razmaše.

Već prvom od svojih devet teza Čičin Šain izaziva, blago rečeno, čuđenje. On tvrdi da ‘Hrvatska i dalje ostvaruje iznenadujuće dobre rezultate, pa su neutemeljene sve katastrofične ocjene i sva populistička licitaranja o potrebi stopi rasta’. Pri tome ne navodi kakve stope ostvaruju druge tranzicijske zemlje, nego bismo trebali biti zadovoljni što Hrvatska ostvaruje stope rasta ‘redovito dvostruko više od onih razvijene Europe’. Doista je zabrinjavajuće ako dr. Čičin Šain za Hrvatsku postavlja letvicu toliko nisko. A dva pitanja dalje voda ‘neoliberala’ priznaje da su dosadašnje stope rasta posljedica iznimno povoljnih vanjskih čimbenika. Kakvi bi bili rezultati u lošijim eksternim okolnostima?

Intrigantno je i priznanje dr. Čičin Šaina da je prejaka kuna uništila dio proizvodnje, ali da su opstali oni koji su to mogli podnijeti, pa se još pita: ‘Zbog čega bi to bilo loše?’ A onda se čudi socijalnoj napetosti sa sve brojnijom vojskom umirovljenika. To što su mnogi od njih žrtve jake kune i propasti svojih radnih mjesta, nije mu čudno, što je i razumljivo, jer kao veliki uspjeh ekonomske politike navodi ‘politiku brze i odlučne liberalizacije uvoza’!

Današnju jednu pokrivenost uvoza izvozom uvaženi je ekonomist ‘zaboravio’ spomenuti. On je i protiv reindustrializacije, ali se ne usudio spomenuti Jurčićevim idejama vjerojatno ima rupa, ali što kad upravo Europska unija od Hrvatske traži da donese industrijsku politiku? Ne primjećuje se baš da zemlje EU s gnušanjem odbijaju brinuti se o razvoju svoje industrije.

Dr. Ante Čičin Šain kaže da mu je osnovni cilj ‘pokrenuti trezvene rasprave u krugu kompetentnih ekonomista’. Tu je sasvim u pravu.