Slikar s dvije domovine

Stvarao je i živio u Francuskoj od 1925. do smrti 1993., a tijekom dugih desetljeća njegova je umjetnost bila gotovo nepoznata u Hrvatskoj. Hrvatska kulturna javnost prvi put cijelovito u sklopu dugopriređivane retrospektive u Galeriji Klovićevi dvori upoznaje (do 1. srpnja) veliko slikarsko djelo Lea Juneka, odnosno Lorrisa Juneca (1899.-1993.), kako se potpisivao na djelima nastalim u Francuskoj, zemlji u kojoj je odlučio živjeti i u kojoj je proveo glavnu životu.

Iako hrvatske galerije i muzeji posjeduju Junekove slike, posebice one nastale ranih stvaralačkih godina, tek s osamdeset slika koje su stigle iz Pariza od Junekove djece može se kazati da u prilici je upoznati djelo ovog istaknutog hrvatskog slikara. Oduševljen Cézanneom i njegovim načinom slikanja, Leo Junek je prvi put došao u Pariz 1925. kao prvi stipendist hrvatske Vlade.

Prema analizi Biserke Rauter Plančić, kustosice Klovićevih dvora i autorice retrospektive, Junek je u pismu Josipu Vaništi opisao rascjep u kome se našao u susretu s Parizom i tamošnjim likovnom stvarnošću te potpuno napustio sve što je naučio u akademskoj tradiciji slikanja u ulju. Svjetlo, mrlje i svježa raskoš boja, atmosfera i priroda preuzeli su glavnu ulogu i dalje obilježili njegov slikarski opus.

Junekova paška avantura trajala je sve do slikareve smrti 1993. godine, za koju je hrvatska sredina doznala sramotno s godinom dana zakašnjenja. Stoga je i retrospektiva u Zagrebu ne samo informacija o cjelokupnom slikarskom djelu Lea Juneka već i prilika za uspoređivanje poznatoga dijela opusa sa slikama o kojima se nije mnogo znalo.

Izložba otvara i brojna pitanja te razrješava dvojbe, primjerice onu o pripadanju Juneka grupi Zemlja, s čijim je članovima izlagao na prvoj izložbi 1929. godine. Doznalo se da s Junekovim Autoportretom pred zidom, Ženom pod zidom i Autoportretom, koje je Krsto Hegedušić donio u Zagreb i izložio sa zemljašima prestaje svaka kasnija veza s tom grupom.

Junek je slikar atmosfere, ali glavne je patrijske spomenike i arhitekturu, sela uz Seinu s kućama i odrazima neba nad vodom, oslikao na istraživački način. Tijekom Drugog svjetskog rata nije slikao, a veliki povratak naznačuje slika Proslava 14. srpnja u okolici Pariza iz 1946. godine rasplinite forme i svježih boja bez obrine linije.

Kasnije se preselio u Orsay, a od pedesetih godina naslikao je mnogo krajobraza. Mnogo je izlagao u Parizu, u nizu galerija i na grupnim izložbama, a kritičar Radoslav Putar prije pedeset godina nazvao je Junekova platna kamenim medašima novije povijesti hrvatskoga slikarstva. Iako je tijekom sedam desetljeća to slikarstvo nastajalo izvan Hrvatske, sada ga treba sagledati u kontinuitetu koji odlično podsticira i ova vrijedna retrospektiva.