Politička sekcija

Za Milanovićevu je pobjedu bila presudna podrška ljudi okupljenih oko Slavka Linića, koji zna kako se dobivaju izbori.

Izborom Zorana Milanovića za šefa SDP-a rođena je nova zvijezda hrvatske političke scene. No kad se stišaju prvi hvalospjevi ‘novom licu’ najjače opor-bene stranke, njegovu izgledu i retorici, znatno modernijoj od prosjeka u SDP-ovu vrhu, kad mu svi potencijalni posljednji koalicijski partneri i partnerice udjele komplimente, Zorana Milanovića do kraja godine čekaju dva vrlo ozbiljna izazova – parlamentarni izbori i upravljanje strankom na čije je čelo izabran. Iako je njegov stranački staž relativno skroman baš kao i njegovo političko iskustvo, Milanovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima pokazala je da nije naivan, a još je manje osamljen na svom putu prema političkom vrhu. Medijama podrška koju je dobivao i njegovo neumorno kontaktiranje sa stranačkim biračima, pa i znanje koja je stekao posljednjih godina radeći s Ivicom Račanom, ne bi bili dovoljni za slamanje nepovjerenja stranačkih birača koji su u pravilu konzervativni i opiru se novom i nepoznatom. Presudna za pobjedu ipak je bila podrška dijela stranačkog vrha okupljenog oko staroga stranačkog i organizacijskog majstora Slavka Linića, koji zna kako se dobivaju izbori. Tu javnosti nevidljivu podršku Milanović će imati i u sljedeća dva velika izazova.

Spojem te dragocjene organizacijske podrške i vlastitih osobina Milanović će, zajedno s SDP-om, sasvim izvjesno ostvariti dobar izborni rezultat, možda čak i izbornu pobjedu. Prema retorici, izgledu, nastupu on jest SDP-ov pandan Ivi Sanaderu, čak s izvjesnom prednošću – uvjerljivije i s manje agresivnosti obrazlaže svoja stajališta. Kao da nisu slučajno obojica u politiku krenula iz državne administracije, preciznije iz Ministarstva vanjskih poslova. Prema ideološkom opredjeljenju Zoran Milanović je neosporno ljevičar, na europskoj političkoj sceni možda ga je najlakše usporediti sa španjolskim premijerom Zapaterom. Stoga nema bojazni da će s njime na čelu stranka izgubiti socijaldemokratski profil, ali dobit će na modernosti i napokon se osloboditi onoga komunističkog ‘štita’ koji ju je, svim mije-nama unatoč, ipak pratio u Račanovoj eri. No može li na parlamentarnim izborima Zoran Milanović novo oduzeti glasove Ivi Sanaderu?

Nezadovoljni HDZ-ovi birači vjerojatno se neće okrenuti Milanovićevu SDP-u, to jednostavno nije njihova svjetonazorska opcija. Od četvorice SDP-ovih predsjedničkih kandidata jedino je Milan Bandić to mogao učiniti. No za izbornu pobjedu Milanović ne mora nužno ‘otimati’ HDZ-ove glasove.

Dovoljno je da zadrži tradicionalne SDP-ove birače, a to može, i kao novo marketinški dobro upakirano lice hrvatske političke scene privući dio neodlučnih, ali i dio birača HNS-a ili možda i HSLS-a. A to također može, to više što HNS-ov par Pusić – Čačić sve više iritira dijeleći lekcije o poželjnom ponašanju potencijalnim koalicijkim partnerima, tražeći prikladnoga izbornog pobjednika koji bi zadovoljio njihove ministarske i premijerske ambicije. A HSLS se, mijenama unatoč, nikako ne uspijeva politički profilirati. Milanoviću i ekipi zasad najviše nedostaje sadržaj, jasna poruka biračima što će učiniti kada dođu na vlast, a ne samo to da će Ljubo Jurčić biti premijer, da će biti pošteni i da će pobijediti HDZ. Uostalom, i ta dosad ključna točka SDP-ove izborne ponude – Jurčića za premijera – mogla bi se u slučaju izborne pobjede pokazati kao otežavajuća okolnost u efikasnom i logičnom ustrojavanju vlade. Počevši od toga da Milanović u svom nastupu ima više premijerskih osobina od Jurčića, do toga da upravljanje državom ne znači samo upravljanje gospodarskim razvojem, i da bi isprepletanje ovlasti šefa stranke i vlade u tom slučaju bilo vrlo nelogično. No u slučaju izborne pobjede Jurčić uvijek može prepustiti premijersko mjesto šefu stranke.

Ovladavanje strankom možda je za Milanovića osjetljiviji izazov od samih parlamentarnih izbora. Za njega su glasovali oni koji žele promjene, odnosno nove pozicije. No u stranci postoje etablirane strukture koje, dakako, žele zadržati i učvrstiti pozicije. Stoga će nakon unutarstranačkog izbornog rivaliteta Milanovićev odnos s neprikosnovenim šefom Zagreba i zagrebačkog SDP-a Milanom Bandićem biti prvi veći test njegove političke umjehnosti. Možda čak zahtjevniji od parlamentarne izborne utrke.

Iako je Milanovićev stranački staž relativno skroman, baš kao i njegovo političko iskustvo, njegova pobjeda na unutarstranačkim izborima pokazala je da nije naivan, a još manje osamljen na svom putu prema političkom vrhu.