Mirovinski fondovi smiju ulagati 30 posto u rizične papire

Fonduvi su već dulje željeli ulagati u JDD kotaciju. Koliko će točno od predviđenih 30 posto mirovinski fondovi moći ulagati u niže kotacije, nije definirano, stoga valja očekivati da to tek odredi Hanfa, koja u izradi prijedloga zakona uopće nije sudjelovala.

Također, mirovinskim će se fondovima omogućiti ulaganje u investicijske fondove – umjesto dosadašnjih 15 posto ograničenja, dan je limit od 30 posto, ali uz maksimalnu izloženost prema jednom fondu od pet posto. No, i u tom se dijelu očekuje da Hanfa definira o kojim je fondovima riječ, primjerice, znači li to da dopuštenim ulaganjem u zatvorene fondove mirovinski fondovi sada mogu ulagati i u nekretninske ili možda i u private equity fondove.

Dodatna je zanimljivost u predloženom zakonu da će mirovinski fondovi moći ulagati u dugoročne depozite banaka, potvrde o uložima ili repo poslove u domaćim bankama i bankama u zemljama OECD-a. Danas su ograničeni na 20 posto ulaganja u isključivo kratkoročne depozite, a sada se odredba proširuje i na dugoročne depozite, a izloženost prema jednoj banci moći će biti najviše 2,5 posto. Tako će neizravno omogućiti kreditiranje banaka. Ipak, nije riječ o velikom iznosu koji bi bankama mogao podići iznos neoporeziva zaduživanja. Jer, uzme li se u obzir da će imovina obveznih mirovinskih fondova uskoro biti vrijedna 20 milijardi kuna, ispada da će mirovinski fondovi tek 400-tinjak milijuna kuna moći ulagati u depozite banaka, što je gotovo zanemarivo u odnosu na njihovu depozitnu bazu, vrijednu gotovo 202 milijarde kuna.

‘Iako smo prethodnih godina ionako ulagali i više od 50 posto u obveznice, promjenom na tržištu, na kojemu su i brojne dionice u nižoj kotaciji likvidnije, izmjena zakona mnogo će značiti za poslovanje fondova’, kažu u PBZ CO-u, društvu za upravljanje obveznim mirovinskim fondom.

Koliko će točno od predviđenih 30 posto moći ulagati u niže kotacije, nije definirano, stoga valja očekivati da to tek odredi Hanfa.

U obveznice i druge dužničke vrijednosne papire kojima se trguje na burzi, a čiji su izdavatelji jedinice lokalne i regionalne samouprave ili dionička društva, fond će moći ulagati najviše do 30 posto imovine.

Do pristupanja EU obvezni mirovinski fondovi moći će najviše 20 posto imovine uložiti u vrijednosne papire u zemljama OECD-a, a dobrovoljnim je mirovinskih fondovima taj limit 25 posto.

Mirovinskih fondovima odgovara također promjena kojom će terminskim ugovorima, opcijama i ostalim financijskim izvedenicama moći u cijelosti zaštititi imovinu fonda, dok je sada to bilo ograničeno na 30 posto imovine.

Iako je pri izradi prijedloga zakona koja traje već oko dvije godine velika polemika vođena oko raspodjele novih članova u mirovinske fondove, na kraju je ipak zakon u tom dijelu ostao nepromijenjen. Kod nas naime tek oko deset posto osiguranika samostalno odabire fond u koji želi da mu se izdvaja novac za buduću mirovinu. Ostali taj posao prepuštaju REGOS-u. A on prema odredbi Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fonda-vima nove članove raspodjeljuje automatizmom, proporcionalno prema veličini fonda: tko ima više članova, taj dobiva i najviše novih neraspoređenih članova, odnosno tko je na početku reforme prikupio više članova, taj i danas ima državnu potporu.

Takva formula ostala je i u predloženoj izmjeni Zakona iako se u nekoliko navrata najavljivalo drukčije. Jednom dijelu predlagača i sudionika tržišta činilo se, naime, neologičnim da i nakon gotovo šest godina, otkad obvezni mirovinski fondovi djeluju na tržištu, oni koji su imali bolji start, i danas budu privilegirani kad je riječ o prikupljanju novih članova, a da istodobno oni s manjim brojem članova ostvaruju bolje prinose. Zato su i postojele ideje o novoj formuli koja bi u obzir uzela broj članova i ostvareni prinosi fonda ili da se bar novi članovi u jednakom postotku raspodijele po fonda-vima, za što se zalagala Hanfa, a i Saborski odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo.

Kako se čuje na tržištu, u konačnici je pobjedio snažan lobi iz, navodno, Ministarstva financija.

Mirovinski fondovi koji imaju veći broj članova u startu su mirovinske reforme imali veće troškove pa ih je potrebno kapitalizirati. Ali od tada je prošlo gotovo šest godina. U Zakonu stoji objašnjenje da formula nije izmijenjena zato što se takvo rješenje temelji na tržišnom načelu i načelu konkurentnosti.

Damir Grbavac, predsjednik Uprave Raiffeisen mirovinskog društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondom, koji je drugi na tržištu po veličini, kaže da je takvo rješenje unaprijed zadano i od početka su ga prihvatili svi osnivači fondova.

Dosadašnji tržišni udjel odraz je povjerenja u fondove onih koji su se sami opredijelili i najbolji je pokazatelj tržišne snage i povjerenja osiguranika. Osim toga, osiguranik može promijeniti dodijeljeni fond i nakon što je obaviješten o njegovu nazivu. Drukčije bi rješenje omogućilo privilegirani položaj potencijalnim novim osnivačima fondova jer bi bez stvarnih dokazivanja u poslovanju novi osiguranici bili izloženi potencijalnom riziku.

A prema predloženom zakonu uskoro bi se mogla pojaviti konkurencija za četiri obvezna mirovinska fonda jer je njime ukinuta odredba o minimalnom broju članova od 50.000 osoba. Također, njime je olakšan prijelaz člana fonda iz jednog u drugi obvezni mirovinski fond.

Zanimljivo je da u izradi predloženog zakona, koji je prošli tjedan upućen u Sabor, Hanfa nije sudjelovala, niti su njezini predstavnici bili pozvani na Vladinu koordinaciju. Možda upravo zato i ima mnogo nedorečenosti u zakonu, vezanih, primjerice, uz ograničenja ulaganja, zbog čega bi previše rizična ulaganja pojedinih fondova mogla dovesti do situacije da se za pokriće moraju aktivirati sredstva iz državnog proračuna, što kao opcija postoji u zakonu.

Ulaganja su, naime, liberalizirana, što je svakako pohvalno, ali u zakonu nije utvrđen limit ulaganja za, primjerice, dionice u pojedinim kotacijama ili čak i kreditni rejting za pojedini vrijednosni papir u koji bi bilo dopušteno ulaganje. Dio sudionika tržišta smatra da je premala veličina jamstvenoga pologa fondova u odnosu na stalno povećanje imovine, pa je zato rizik veći i u konačnici bi mogao pasti na teret države.