Vratiti povjerenje javnosti i zaposlenika u poslovni svijet

Wall-Mart je pred Kongresom zatražio povećanje minimalnih plaća, gotovo nezamisliv potez u korporaciji koja ne dopušta sindikate, a 200 najvećih američkih kompanija sa sindikatima se dogovara o općem zdravstvenom programu. Novi trendovi, međutim, sporo stižu u tranzicijske zemlje.

Trend globalnoga poslovnog nepovjerenja i razočaranja u korporativni svijet kulminirao je početkom ovoga stoljeća aferama tvrtki Enron, WorldCom i drugih giganata globalnoga gospodarstva. Svjetska je javnost tada doživjela tradicionalni kapitalizam u svojem najgorem svjetlu – proklamirana maksimizacija profita i interesa dionica dovela je gotovo do gospodarskog sloma mnogih država ovisnih o Enronovoj energiji. Korporativna nezasitna pohlepa, kako ju je nazvao Alan Greenspan, bivši čelni čovjek Američke središnje banke, tek se sada stišala. Suđeni prema napisima portala CNNMoney, čini se da se vratilo povjerenje javnosti u korporativni svijet. Iako je to povjerenje više vezano uz malo poduzetništvo nego uz velike korporacije, općenito govoreći, povjerenje u poslovne organizacije nadmašilo je čak i ono iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Čini se da su čelni ljudi današnjih korporacija počeli shvaćati da je neoliberalizam prije svega bumerang koji udara silovitije nego što su očekivali. Mnogi od njih postali su, barem na riječima, zagovornici društveno odgovornog poslovanja, čime očito žele vratiti povjerenje javnosti i zaposlenika.

Tako je, primjerice, Michael Dell pozvao kupce da doniraju šest dolara za sadnju drveća kako bi se smanjila emisija štetnog zračenja koju proizvode njihova računala. Kompanija Wall-Mart pred američkim je Kongresom zatražila povećanje minimalnih plaća, gotovo nezamisliv potez u korporaciji koja, primjerice, ne dopušta sindikate. Alcoa, gigant u proizvodnji aluminija, javno je pozvala predsjednika Busha na potpisivanje Protokola iz Kyoto da bi se smanjila emisija štetnih plinova u atmosferu. Nezamisliv je bio i sljedeći scenarij: 200 najvećih korporacija u Americi udružilo se sa sindikatom zaposlenika da bi se dogovorili o općem zdravstvenom programu za naciju. Kad se zna da si milijuni ljudi u Americi ne mogu priuštiti ni osnovnu zdravstvenu zaštitu zato što rade za minimalnu plaću, bar na papiru, taj potez korporativne Amerike zvuči vrlo dobro.

Trend povratka povjerenja u poslovni svijet nije, međutim, i jedna od odlika tranzicijskih privreda, kakva je i hrvatska. Tranzicija je donijela promjene ne samo političkog i ekonomskog sustava nego i svojevrsni kulturni šok u kojem su stabilne kulturne vrijednosti jednog društva gotovo nestale. U sferi poslovanja Hrvatska je postala poznata kao zemlja u kojoj se ne poštuju ugovori i ugovorne obveze, što je osobito poznato građanima koji kao jamci otplaćuju tude kredite, zemlja s visokim postotkom korupcije kako u državnoj administraciji, tako i u poduzećima. Nepotizam i veze postali su uvjet i jamstvo dobivanja poslova, a sve u korist interesa male grupe pojedinaca.

Karlovačka pivovara sa svojom nemuštom reakcijom na istjecanje ugljičnog dioksida, prikrivanjem dokaza i nepojavljivanjem vodećih struktura pred javnosti dulje razdoblje pokazala je da se i strane korporacije mogu vrlo brzo prilagoditi igri na tranzicijskim tržištima. Dodatni dokaz njihove ‘brige’ za stanovništvo i potrošače prijetnja je raspuštanjem pogona i odlaskom u Mađarsku.

Nepovjerenje javnosti nije samo spram poslovnih ljudi, nego i spram države i političara, koji svojim postupcima vrlo često pokazuju da ili ne razumiju ili im jednostavno nije stalo do mišljenja vlastitog naroda. Primjerice, oprošteno je oko 800.000 kuna PDV-a NK Dinamu, dok je gotovo 35.000 obrtnika u blokadi zbog nemogućnosti plaćanja velikih nameta državi.

U svojoj definiciji povjerenje je znak vjerovanja u poštenje izvršenja svojih pismenih i usmenih obećanja. Pjesnički rečeno, povjerenje je emocija krhka kao i ljubav. Teško i dugoročno se gradi, ali jednom iznjevjereno vrlo će se teško ponovno izgraditi. Uz povjerenje, arogantno ponašanje šefova, naglašavanje da su svi zaposlenici zamjenjivi, neizvršenje obećanja bez prethodnog objašnjenja i najave, lideri koji govore jedno, a rade drugo, nedovoljna komunikacija o tekućim pitanjima i problemima zaposlenika, neprenošenje operativnih i strateških zadataka, tzv. skrivanje informacija, preuzimanje zasluga zaposlenika, strahovlada, neispričavanje pri pogreškama i uopće loša komunikacija u kriznim situacijama, sve to ugrožava povjerenje u poslu.

Mnogi od tih studenata danas su zakoračili u poslovne vode, a neformalna istraživanja pokazuju da hrvatski zaposlenici, osobito visoko obrazovani, ostaju u prosjeku od tri do pet godina u jednoj kompaniji. Takva je kratkoročna lojalnost, čini se obostrana zato što sve više kompanija potpisuje sa zaposlenicima ugovore o radu na određeno vrijeme ne bi li preduhitrilo moguće zakonske zavrzlane u vezi s otpuštanjem zaposlenika.

Određeni prototip hrvatskoga poslovnog lidera obično donosi i dozu arogancije, odlučnosti, ali i jednosmjernost u komunikaciji, u kojoj se izvršava ono što on/ona želi, bez mogućnosti dijaloga ili rasprave. Mnogi se lideri služe strahovladom da ne bi ispal slabi i na taj način lak plijen konkurenciji. No, upravo je suprotno ponašanje odlika organizacija koje žele izgraditi kulturu povjerenja. Šuradnja, otvorena komunikacija i lideri s integritetom ono su što pokreće kotač povjerenja. Jedan od primjera takvih lidera je i Jorn Pedersen, osoba koja je Panonsku pivovaru osnovila na noge stvarajući od nje jednu od najmotiviranijih podružnica cijele grupacije Carlsberg.

Odluka njegovog liderstva bila je komunikacija, a on je sam sebe vidio ne kao ‘kontrolora i potpisivača računa’, nego kao osobu koja mora stalno prenositi viziju, misiju, ali i operativnu svakom zaposleniku. Kad svaki zaposlenik ima jasno zacrtane zadatke i osjeća zašto su važni tvrtki te je informiran o dobrim i lošim stvarima koje se događaju, tek tada može osjećati pripadnost i povjerenje te biti motiviran za rad. Povjerenje i lojalnost komponente su dugoročnoga strateškog razvoja tvrtke, koje će možda već i u skoroj budućnosti postati razlikovni element uspješnih od neuspješnih igrača na tržištu.