Savjetnik

Saša Broz praktično ne može zaštititi ime svoga djeda Josipa Broza Tita, ali može na sudu dokazivati da je neki film ili knjiga narušio čast ili ugled njezina djeda i tako spriječiti njegovu distribuciju. Može također zaštititi Titov potpis te uskratiti niz podataka, od fotografija do pisama i sličnog, bez kojih su takvi filmovi ili knjige nepotpuni.

Vijest je da je Saša Broz odlučila zaštititi ime svog djeda Josipa Broza Tita ne bi li onemogućila njegovo korištenje u najrazličitije svrhe, a posebno kako bi onemogućila snimanje dokumentarca u režiji Antona Vrdoljaka, prošlog je tjedna podigla ponešto bure u javnosti i otvorila niz pitanja o mogućnostima pravne zaštite imena. Može li takvu zaštitu svatko od nas osigurati ne samo sebi nego i svojim precima i potomcima? Može li se zaštititi od provjera i preispitivanja ime nekoga tko je bio javna, politička, povijesna osoba?

Motivi da se posegne za zaštitom imena, naravno vrlo su različiti, ali isto tako i pravno posve nevažni. Pravni sustav dosta jasno propisuje što se sve može, a što ne može, kao i pravni put kojim se prava štite. Pri tome treba naglasiti da su mogućnosti ipak dosta limitirane, tim prije ako se želi zaštititi nekoga tko više nije živ. Također je važno da nije riječ o jednom propisu, nego o vrlo složenoj primjeni niza propisa, od Ustava Republike Hrvatske, Zakona o autorskom i srodnim pravima i Zakona o žigu do niza odredbi u raznim propisima o tzv. osobnim pravima. Konačno, riječ je o više vrsta pravnih putova zaštite koji se međusobno dopunjuju (a ne isključuju), posebno u odnosu na kaznenopravnu i građansko-pravnu zaštitu.

Temeljno je jasno razlikovati komercijalne od nekomercijalne upotrebe, kao i to je riječ o javnoj osobi ili ne. Na prvi pogled ta diferencijacija izgleda jednostavna, ali u praksi to ipak nije ni približno tako. Primjerice, je li javna osoba članovi vlade i parlamenta, članovi kraljevskih obitelji, glumci, pjevači, župani i gradonačelnici, pa i načelnici najmanjih lokalnih samouprava, kao i suci i državni odvjetnici, u praksi nastaju problemi. Primjerice, vrlo je široko pravo na uvid u sve što se odnosi na državnog odvjetnika u vezi s njegovim poslom, ali nije baš jasno smije li paparazzo snimati baš sve detalje koji nisu ni u kakvoj vezi s tim poslom, dok se osoba kupa na plaži… Pritom je razina tog zaštićenog obrnuto razmjerna položaju osobe u hijerarhiji, što znači da kraljevska obitelj ili predsjednik republike imaju najmanje prava na privatnost.

Prema Deklaraciji o sredstvima javnog priopćavanja i ljudskim pravima, osobe koje obrašćaju neku ulogu u javnom životu imaju pravo na zaštitu privatnog života izuzev u slučajevima kad se to odražava na javni život, što je u praksi teško isključiti kao čar, koji nije uspio spriječiti proizvodnju pod tim imenom jer se jednako prezivao i proizvođač, koji je zlonamjerno promijenio ime upravo radi toga. Također, neka imena ili nadimci nisu podobni za pravnu zaštitu – na primjer da bi se hotel zvao ‘maršal’ ne treba od nikoga tražiti dozvolu niti itko ima monopol odobravati korištenje tog imena (drukčije bi bilo da je naziv primjerice Maršal Žukov, što je već jasna osobna identifikacija jednoga sovjetskog maršala). Svatko, međutim, ima pravo zaštititi znak, pa i da među ostalim u znaku budu i neka slova, pa i slova nekog imena (to se radi tzv. registracijom žiga kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo), ali svaka promjena, svako odstupanje od toga zaštićenoga dijela znači da je korištenje slobodna. Također, ako bi se takvim žigom narušavalo nečije pravo na osobno ime ili lik, žig se u propisanu postupku može poništiti. Ako netko upotrijebi tudi lik i djelo na način koji znači povredu časti i ugleda, treba razlikovati dvije situacije.

Ako je riječ o živoj osobi ona će bez ikakvih teškoća moći spriječiti takav postupak, čak i bez potrebe dokazivanja da bi to narušilo čast i ugled – dovoljno je pravo na privatnost (poznato je da je Marlene Dietrich sudski spriječila objavljivanje svojih navodnih memoara). Ako je pak riječ o mrtvoj osobi, njezini će nasljednici moći braniti svoj integritet koji je ugrožen narušavanjem (pojednostavljeno) uspomene na blisku osobu.

U tom će slučaju, očito, sud morati utvrditi je li stvarno riječ o takvu protupravnom postupku ili nije. Tako će, primjerice teško biti spriječiti film o nekoj umrloj osobi generalno, ali ako se visokomoralnu osobu stavljaju u kontekst npr. pornografije, njezini će nasljednici svakako imati pravo to spriječiti. Isto na odgovarajući način vrijedi i za knjige i slična izdanja.

Potpis je, primjerice nešto što se može zaštititi poput žiga, ali pod određenim uvjetima to može učiniti i netko tko nije obitelj, a tada obitelji preostaje pokrenuti sudski postupak s dobrim izgledima za uspjeh.