IZAZOVI, pritisak i MANIPULACIJA

Javnost je zbunjena silinom predizbornih poruka i velikom monopolizacijom pa birači pribjegavaju prirodnom obrambenom mehanizmu – ne vjeruju više nikomu.

Nekoć, u doba mraka, izborno je izvještavanje bilo dječja igra: nije bilo ni predizborne kampanje, ni višestranjača, ni neizvjesnosti oko prebrojavanja glasova, a vlast se nije nikomu predavala, nego se mirno nastavljala. Demokracija je već nešto drugo. Izbori su ključni, a izborno izvještavanje ubraja se u najsluženije novinarske poslove i zadatke. Mediji, pak, imaju posebnu ulogu u izbornom postupku. I, nije to neka osobitost nas u Hrvatskoj ili, pak, zemalja u tranziciji, nego je tako i u najrazvijenijim demokracijama. Zbog toga je izborno izvještavanje vrlo jasno i strogo regulirano, ne samo općim aktima kao što je Opća povelja o ljudskim pravima, preporukama Vijeća ministara EU nego i posebnim zakonima te pravilima pojedinih medijskih kuća.

Posebna se pozornost posvećuje educiranju novinara za izborno izvještavanje, pa je tako Vijeće Europe iniciralo izradu pilot-projekta za izborno izvještavanje koji se upravo primjenjuje u Hrvatskoj. Usprkos svemu, ni u jednoj drugoj novinarskoj djelatnosti nema toliko pritiska i manipulacije kao u izbornom izvještavanju. To je i prirodno, jer ulog je vrlo velik: ostati na vlasti ili, pak, osvojiti vlast, što je dovoljno za sve političare i stranke da se koriste svim, pa i nedopuštenim sredstvima. Mi smo upravo usred predizborne kampanje, koja je po mnogočemu jedinstvena. Počela je vrlo rano, već sredinom prošle godine, vrlo je intenzivna, ne biraču se sredstva, koja su kadšto i gruba, diskvalificiraju se protivnici, a manipulacija je vidljiva.

Javnost je zbunjena silinom predizbornih poruka, koje su vrlo često vješto umotane u nešto drugo. Koriste se i metode koje su na prvi pogled neshvatljive: riječ je o parlamentarnim izborima u kojima se stranke nadmeću koja će osvojiti više zastupničkih mjesta, pa tako i mogućnost formiranja vlade. Ali, odjednom se pojavila novost: personalizirana kampanja, koju je nametnuo Radimir Čačić i koji, u najboljoj manieri predsjedničkih kandidata, obilazi Hrvatsku i promiče sebe kao najboljeg predsjednika Vlade!? Nije važno što se predsjednik Vlade ne bira izravno, važno je privući pozornost birača. Drugi su kandidati, vidjevši kako Čačićeva formula donosi uspjeh, brže-bolje pribjegli istom receptu, pa imamo i Jurčića kao idealnog kandidata za premijera. Aktualni se premijer, pak, čudom čudi odakle njima uopće takva ideja kad je pokazao i dokazao da je on najbolji mogući predsjednik hrvatske vlade.

I, tako se izborna kampanja vodi prema nekim modelima koji ne postoje u izbornom sustavu, ali uz nešebičnu pomoć medija postaju uspješne i utječu na javno mnijenje. Drugi kandidati pribjegli su drugim sredstvima: Đapić je postao filmski glumac da bi stvorio drugi imidž o sebi, a pokazao je i svoje tijelo u košarkaškom izdanju. Nikad se ne zna, možda i to donese neki glas. Specijalizirane agencije, strani stručnjaci, spin doktori, stručnjaci za stvaranje imidža (image makeri) i maheri političkog komuniciranja rade sve u šesnaest na specijaliziranim tečajevima na kojima pripremaju kandidate kako nastupati u javnosti, kako govoriti na političkim skupovima, kako komunicirati s medijima, što kazati, a što prešutjeti… Uskoro će nas preplaviti jumbo plakati, specijalizirane izborne emisije, predizborni stranački skupovi…

Izborna se predstava zahuktava, a mediji i novinari sve teže izlaze na kraj s novonametnutim obvezama. Jedan od ključnih operativnih zadataka svake stranke jest pridobiti naklonost medija, poglavito HTV-a, koji je još najmoćniji masovni medij. HTV je javna televizija, koja prema zakonu mora uravnoteženo i nepristrano izvještavati o svim kandidatima u izborima. To nitko ne dovedi u pitanje, ali nije zgroega osigurati utjecaj na Prisavlje. Već i mala naklonost utječe na javno mnijenje. A HTV se suočava s vrlo teškim unutarnjim previranjima, u kojima važnu ulogu igra upravo ono tijelo koje mora osigurati utjecaj javnosti i zaštiti taj medij od pritiska.

Ništa nije bolje ni u lokalnim radijskim postajama, koje su dobrim dijelom u vlasništvu lokalne vlasti, koja sada traži svoje pravo. Za razliku od srednjovjekovnog plemstva, koje je tražilo pravo prve bračne noći, lokalna vlast od lokalnih medija traži pravo na podršku u izborima.

U novinama bi, bar teorijski, situacija trebala biti najčista. One nemaju obvezu koju zakon nameće radio-televiziji i mogu, ako žele, otvoreno podržavati neku političku opciju. To nije neobičajeno u svjetskim razmjerima, pa se novine katkad jasno opredjeljuju. No, u nas to nije slučaj. Iako medijske kuće podržavaju određene političke stranke, to nijedne i nikad javno ne kažu, pa tako zavaravaju javnost. Manipulacija tako postaje svakodnevica izbornog izvještavanja, a birači pribjegavaju prirodnom obrambenom mehanizmu – ne vjeruju više nikomu.