Opinion Maker

Budući da je najveći dio ulaganja fondova ostvaren u financijskoj industriji i državnim papirima, oblikovala se spirala međusobne trgovine na temelju koje raste nominalna vrijednost imovine i formiraju se visoki prinosi.

Posljednjih se mjeseci sve više govori o uspješnom funkcioniranju našeg financijskog tržišta. Financijski sektor je, naime, zbog pozitivnih procesa posljednjih godina najdinamičniji dio hrvatske ekonomije.

Svi segmenti financijskog tržišta vrlo su živahni. Ukupna imovina financijskog sektora gotovo je triput veća nego prije nekoliko godina. Uz bankarstvo, koje je kralježnički stup financijskog sektora, uvelike rastu fondovska industrija, lizing, burza i drugi segmenti. Varaždinsko i zagrebačko tržište kapitala integrirano je i već je sada relevantna financijska snaga. Industrija osiguranja nešto je sporija, ali i ona prosperitetno napreduje. I kvalitativni pokazatelji financijskog tržišta, poput stabilnosti, pouzdanosti, ponude proizvoda i prinosa, izgledaju vrlo ohrabrujuće.

Bankarstvo čini oko sedam posto ukupnog financijskog sektora. Njegova je imovina je prošle godine dosegla 122 posto bruto društvenog proizvoda. Prema tome mjerilu i drugim pokazateljima, primjerice odnosu kredita i depozita prema BDP-u, naše je bankarstvo u vrhu zemalja Srednje Europe. Treba dodati da se i cijena novca i kredita-kamata održava na prihvatljivim razinama.

Bankarski sektor rastao bi još brže da HNB različitim monetarnim mjerama ne ograničava njegovu ekspanziju. Najnovije ograničenje limitira rast bankarske akte na 12 posto na godinu. Koliko su takve mjere nužne, toliko su i neodržive. Naime, HNB često poseže za kvantitativnim ograničenjima, kojima smanjuje zanimanje banaka za uzimanje inozemnih kredita, a tako i dinamiku povećanja inozemnoga duga. Ograničavanje rasta bankarske aktive mjera je koja različito pogada različite banke. Njezin je primarni cilj spriječiti ili smanjiti opasnost od ‘pregrijavanja’ domaćih konjuktura. Ta je opasnost vrlo izgledna u izbornoj godini, kad se Vlada prilično komotno ponaša pretvarajući u potrošnju i posljednje ozbiljnije ostatke obiteljskog srebra.

Fondovska je industrija fenomen za sebe, što pokazuju svi relevantni pokazatelji: rast imovine fondova premašio je 11 posto ukupne imovine financijskog sektora; ekspanzivan broj od 75 novčanih, dioničkih, mješovitih, mirovinskih, obvezničkih fondova; prinosi na ulaganja za prva tri ovogodišnja mjeseca ravna su prošlogodišnjim ostvarenjima i drugim obilježjima – fondovska industrija pravi je bum i privlači na štednju sve više građana i pravnih subjekata. Fondovi su, s obzirom na strukturu ulaganja, snažan kanal preko kojega se domaća štednja upotrebljava za financiranje državne potrošnje. Ulaganja fondova u korporativni, dakle realni sektor gotovo su simbolična.

Tržišna kapitalizacija i promet na burzi također su vrlo dinamični. I uz to što u službenoj kotaciji ima samo nekoliko dionica i da se nominalna vrijednost nekih sektora (gradevinarstvo i drugi) nerealno brzo povećava, ukupna burzovna aktivnost i prinosi upućuju na izrazito povećano zanimanje publike za taj oblik ulaganja. Na temelju tih nekoliko ilustracija može se stići dojam da na našem financijskom tržištu vlada prava idila.

Na temelju analize kretanja u realnom sektoru smatramo da financijsko tržište ne zrcali stvarno stanje ekonomije, koja egzistira na klimavoj ravnoteži. Naime, uz relativno zadovoljavajući rast BDP-a, od 4,8 posto u prošloj godini, vanjska se neravnoteža zemlje povećava: desetljetno zaostajanje izvoza za uvozom; rekordni deficit robne bilance – 2006. više od 11 milijardi dolara; visoki deficit tekuće bilance od sedam do osam posto BDP-a; povećanje inozemnog zaduženja, koje je dosegnulo 29,6 milijardi eura; inferioran položaj industrije, koja je tek dosegla 80-ak posto predratne proizvodnje; rastrošno ponašanje države u kreiranju novih oblika potrošnje i drugi pokazatelji upozoravaju na visoku ranjivost domaćeg ekonomije. Zato bi svaki ozbiljniji šok, osobito induciran vanjskim razlozima, poput podbačaja turizma, znatnijeg povećanja cijena energije ili troškova financiranja, pritiska na devizne rezerve, mogao izbaciti privredu iz ravnoteže.

Sve ozbiljnije procjene govore da smo razvili kapacitet potrošnje koji se može zadovoljiti jedino novim godišnjim zaduženjima od tri do četiri milijarde eura. Zato neke respektabilne inozemne procjene govore da će naš vanjski dug 2011. godine biti oko 41 milijardu eura. Dodamo li tomu današnju zaduženost stanovništva veću od 100 milijardi kuna, obveze javnog sektora i velike državne apetite za gradnju infrastrukturnih mastodonata tipa pelješkog mosta, neriješene probleme kroničnih gubitaka kao što je brodogradnja, stanje u javnim službama, primjerice u javnoj upravi, sudstvu, zdravstvu, školstvu, doista se ne može bit optimist.

Opravdano se, stoga, postavlja pitanje kako je moguće da financijski sektor cvjeta, a istodobno su temelji ekonomske ravnoteže ozbiljno poremećeni. Takvu situaciju nije teško objasniti. Financijski sektor, posebno fondovska industrija, dobrim dijelom raste na osnovi unutarnjih operacija. Naime, budući da je najveći dio ulaganja fondova ostvaren u financijskoj industriji i državnim papirima, oblikovala se spirala međusobne trgovine na temelju koje raste nominalna vrijednost imovine i formiraju se visoki prinosi. Ulaganja u korporativne papire iznose samo oko četvrtinu ukupnih ulaganja. Nadalje, većinom fondova upravljaju banke od kojih je, kao što je poznato, više od 90 posto u inozemnom vlasništvu, pa je gotovo cijeli financijski kompleks izvan stvarnog utjecaja monetarnih vlasti. Pokušaji HNB-a da regulira potražnju sve su više administrativne prirode i sve manje efikasni. Središnjoj su banci manevarske mogućnosti ograničene i u budućnosti će se sve teže nositi sa sličnim izazovima. Osim toga, ona će pri ulasku u EU, što se uskoro očekuje, morati napustiti današnja monetarna ograničenja. Kako će svladati udar na golemu, danas imobiliziranu likvidnost od 10 do 12 milijardi eura, tek će se vidjeti.

Na burzama je vrlo malo novih korporativnih vrijednosnica, IPO-a ili drugih oblika akumuliranja sredstava za nove projekte. To zorno pokazuje da nema ni ozbiljnijih novih projekata. Privredna struktura ostaje zakovana, kakva je bila u cijelom poslijeratnom razdoblju. Izvoz i konkurentnost ostaju rak-rana hrvatskoga gospodarskog organizma. Nažalost, na obzoru nema nijednog ozbiljnog pokušaja da se to stvarno i dugo ročno prevlada.

Sve spomenuto upućuje na to da je riječ o klasičnom raskoraku između tzv. realne i simbolične ekonomije, odnosno između industrije, izvoza, nove proizvodnje i proizvoda s jedne i novčanih simbola, fondova, kredita, kamata, prinosa i drugih nominalnih vrijednosti s druge strane. Istodobno, ekspanzivno rastu simbolične vrijednosti, a zaostaje povećanje realne ekonomije. Najjednostavniji je izraz tog nesklada strukturna neravnoteža, koju izazivaju predimenzionirana javna potrošnja, zaostajanje razvoja realnog sektora, precijenjen devizni tečaj, suboptimalna vlasnička struktura u financijskom sektoru i drugi činitelji. S tim bi se problemima morala suočiti naša politika, gospodarstvo, javnost, jer bez toga će se financijski mjehur povećavati i možda prsnuti.