Opinion Maker

NAKON KONSENZUSA O NEZAPOSLENOSTI, RASTU I VANJSKOM DUGU

Sudeći prema predstavljenim političkim platformama za predstojeće parlamentarne izbore, postignut je konsenzus o tome da su visoka stopa nezaposlenosti, usporeni gospodarski rast i vanjski dug osnovna pitanja koja bi se morala naći na agendu političkih stranaka u narednom zakonodavnom ciklusu. HDZ vidi rješenja u brzoj integraciji s EU i potpunom otvaranju domaćeg tržišta, SDP predlaže novu industrijsku, poreznu i regionalnu politiku, a HNS je uvjeren da se rastom sektora usluga može generirati gospodarski rast i kreirati nova radna mjesta. Također, sve se češće spominju potrebne promjene u poreznom sustavu.

Glavni politički rivali su, prema svemu sudeći, postigli sporazum o nužnim reformama, koje su pretpostavka za pristupanje u članstvo u EU do kraja desetljeća. Uspoređujući učinke hrvatske ekonomije s ostalim zemljama Istočne i Jugoistočne Europe, europska administracija ne dvoji da je Hrvatska spremna za punopravno članstvo. Usvojili li sadašnja i buduća vlada pakete zakona iz preostalih pregovaračkih poglavlja, Hrvatska može biti sigurna da će u sljedećih nekoliko godina punopravno članstvo postati realnost. Uza sve izvjesnije članstvo u NATO-u, to je svakako dobra vijest za financijsko tržište i ulagače u domaći sektor nekretnina, koji bi u narednim godinama mogao zabilježiti snažan rast.

Međutim, rast cijena dionica i cijena nekretnina, kao neposredan rezultat povećane (inozemne) potražnje, neće utjecati na dinamiziranje realne ekonomije. Visok dug, posebno dug prema inozemnim vjerovnicima, te deficit koji se kumuliraju na nacionalnim računima i državnim proračunima mogu se riješiti jedino rastom realnog sektora ekonomije i rastom izvoza. Jednostavnije, treba obnoviti preradivačku industriju koja u Hrvatskoj ima stoljetnu tradiciju.

Nikolas Sarkozy, pobjednik na francuskim predsjedničkim izborima, koji bi kao konzervativac trebao zagovarati minoriziranje uloge države, na svom političkom dnevnom redu ima ‘jačanje uloge Vlade u oblikovanju buduće arhitekture francuske industrije’. Pritom se često spominje slučaj velike privatne francuske kompanije Alstom, koja je zbog grešaka u strateškom upravljanju dospjela na rub stečaja od kojega ju je spasila neposredna intervencija Vlade. Država je postala većinski vlasnik, restrukturirala kompaniju i spasila većinu radnih mjesta. Sarkozy govori o novom ciklusu paneuropskih industrijskih politika i projekata, kojima bi se dinamizirala i povećala konkurentska sposobnost europske industrije u odnosu na ostale svjetske regije, poput SAD-a, Indije i Kine.

Za razliku od velikih ekonomija, poput francuske, njemačke i talijanske, male europske ekonomije vode specifičnu ekonomsku politiku s ciljem postizanja izvrsnosti u nekoj globalnoj ekonomskoj niši. U europskom kontekstu hrvatska ekonomija tek mora pronaći svoju nišu ekonomske izvrsnosti u kojoj će ostvariti dinamičan rast i visoku učinkovitost. Parafrazirajući Sarkozyja, hrvatska Vlada mora svojom politikom i proaktivnom ulogom u kreiranju posve nove strukture hrvatske industrije sudjelovati u pronalaženju odgovarajuće niše unutar europskoga gospodarstva. Impulsi za to neće doći iz Bruxellesa, kao što to konformistički očekuje većina političke elite, već se takav program mora kreirati na nacionalnoj razini u općem konsenzusu svih zainteresiranih strana: građana, sindikata, poslodavaca te Vlade i Parlamenta.

Početkom prošlog stoljeća financijski sektor i preradivačka industrija, uz poljoprivrednu proizvodnju bili su najznačajniji sektori tadašnje hrvatske ekonomije. Stogodišnju tradiciju imaju, primjerice Kraš, Franck, Badel, Belišće i mnogi drugi preradivači. Postoji, dakle, industrijska iskustvena krivulja koja je zasigurno odlična pretpostavka za obnavljanje uloge industrijskog sektora u domaćoj ekonomiji.

Zagovornici poticanja rasta udjela usluga u strukturi društvenog proizvođa argumentiraju svoje stajalište tvrdnjom da će se industrijska proizvodnja iz Europe preseliti u Kinu i ostale zemlje Dalekog istoka, pa se buduća struktura hrvatskoga industrijskog sektora ne može temeljiti na industrijama koje se snažno razvijaju u tim zemljama. Kina je najveći svjetski proizvođač obuće. U Italiji su se, primjerice održale ali i snažno rasle u proteklih 10-ak godina obiteljske kompanije u segmentu skupe odjeće i obuće. Talijanske kompanije, poput Briona, Ermenegilda Zegna i Koton proizvode ručno šivana odijela za kojima je međunarodnom tržištu raste potražnja i koja dosežu cijene od nekoliko tisuća eura. Francusko–talijanski proizvođači luksuznih dobara, poput LVMH-a i Guccija, brzorastuće su i vrlo profitabilne kompanije. Taj segment industrije uopće nije ugrožen dalekoistočnom konkurencijom. Nova svjetska podjela rada pokazuje da se međunarodno tržište precizno segmentira. Masovne tržišne segmente zauzimaju istinski globalne kompanije koje više nemaju sjedište u jednoj zemlji te na osnovi organskoga i izvanjskog rasta nadrastaju regionalna i usko segmentirana tržišta. Vladine ekonomske politike moraju prije svega omogućiti ubrzani razvoj domaćih industrije i pružiti punu podršku domaćim poduzetnicima u pronalaženju segmenata europskoga i globalnog tržišta u kojima bi mogle ostvariti rast i povećanu učinkovitost.

U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi…

Poreznom reformom i uvođenjem poreza na kapitalne dobitke ostvarenima u kraćem roku treba obeshrabriti špekulativne transakcije. Ulaganje u dionice je, s druge strane, potrebno poticati putem poreznih poticaja iz poreza na dohodak.

Europska rješenja

Finska je drvnoprerađivačku industriju, kada je još prije 30-ak godina bila Nokia, preobrazila u najdinamičniju tehnološku telekomunikacijsku korporaciju na svijetu. Danska je fokusirana na agrarnom politikom i permanentnim obrazovanjem farmera postala vodeći proizvođač svinjskog mesa i mesnih prerađevina. Belgija je vrlo uspješno iskoristila svoju tradicionalnu konkurentska prednost u proizvodnji piva i konditorskih proizvoda. Interbrew, najveća svjetska pivarska grupacija, dolazi upravo iz te relativno male europske zemlje. Zemlje Beneluxa su svoju celičnu industriju uspješno restrukturirale aktivnom vladinom politikom i neposrednim sudjelovanjem u upravljanju. Nakon sanacije Arcelor vlade tih zemalja prodale su kompaniju britansko-indijskom Mittalu. Luksemburg je osim čelične industrije odgovarajućom poreznom politikom stimulirao razvoj financijskih usluga, pa je ta mala europska zemlja postala jedan od glavnih europskih financijskih središta. Očekivani rezultat je rast nacionalnog dohotka i otvaranje brojnih visokovrijednih radnih mjesta. Cipar je uz financijski sektor razvijao i vrhunski turizam i ostvario snažan rast društvenog proizvoda čija je današnja razina po stanovniku nekoliko puta veća od hrvatske.