Dramolet na relaciji Bruxelles – Beograd

Da bi očuvali demokratski privid, briselski su birokrati spremni popustiti Srbiji u svemu, samo ako Nikolić nije predsjednik Parlamenta.

Kad se već činilo da su sve nade propale, povjerenik za proširenje EU Oli Rehn pronašao je novu demokratsku nadu Srbije. Ona je pobjednica Eurosonga, donedavno čak i u Srbiji anonimna pjevačica – Marija Šerifović. Gledajte kako se Marija ‘europski integrira’, poručio je ovih dana uznemireni povjerenik srpskoj političkoj klasi. A onda je i Rehn u Solani i Barrosu lakno kad su iz Beograda dobili poruku da Šešeljev nasljednik Tomislav Nikolić neće biti šef Parlamenta i da Srb neće formirati vladu sukladno izbornim rezultatima, na kojima su pobijedili Nikolićevi radikali, odnosno četnici, nego će sastaviti vladu s Vojislavom Koštunicom na čelu, koji je, do duše, vrlo sklon četništvu kao ideologiji i političkom programu: jedan ministar iz njegove stranke stekao je nedavno status četničkog vojvode, a i sve više argumenta upućuje na njegovu ulogu u ubojstvu bivšeg premijera Zorana Đinđića. Ali, u potrazi za postmiševićevskom demokracijom u Srbiji pjesnički nadahnuti francuski predsjednik Chirac još je za vrijeme prvoga zapadnobalkanskog summita u Zagrebu vidio ‘demokraciju u njegovim očima’. I taj ‘demokratski’ pogled više nitko nije propitivao.

Jesmo li išta nova vidjeli u ovom najnovijem dramoletu na relaciji Bruxelles – Beograd? Ne, bilo je to još samo jedno u nizu ponavljanja već uhodane igre. Breselski birokrati spremni su na sve kako bi pokazali da u njihovu mandatu Srbija demokratski napreduje. Spremni su za taj privid uspjeha lažno interpretirati rezultate srpskih parlamentarnih izbora zatajivši pobjedu postšešeljevskih radikala i postmiševićevskih socijalista, spremni su Vojislava Koštunicu i Vuka Draškovića proglasiti neupitnim demokratima, spremni su dodatno šutnuti sve one male stranke u Srbiji koje upozoravaju na to kakva je to farsa.

Spremni su novoosnovanu Gardu cara Lazara tretirati kao folklorno društvo. Spremni su ukloniti sve uvjete, od Ratka Mladića nadalje, za nastavak pregovora Beograda s Bruxellesom. Spremni su davati ustupke zahtjevima tih ‘demokratskih’ snaga Srbije na račun susjeda. Ukratko, zbog očuvanja demokratskog privida koji su sami iskonstruirali spremni su popustiti toj ‘demokratskoj’ Srbiji u svemu, pod uvjetom da Nikolić nije predsjednik Parlamenta i da njegovi radikali nisu u vladi. Srpskoj političkoj klasi ta je igra vrlo poznata, igraju je uostalom već šesnaest godina s različitim akterima EU. I što smo sad dobili kao rezultat? Nikolić i radikali nisu na vlasti. U Bruxellesu to zovu još jednom pobjedom demokracije. Ali njihova će politika biti prisutna kroz politiku Koštuničine vlade: plašći EU radikalima, Koštunica će dobivati ustupke za njihove političke zahtjeve.

U godini u kojoj bi trebalo riješiti dva ključna pitanja za stabilnost regije – status Kosova i stabilnost BiH – zapravo se vraćamo na političke odnose iz 1991., uz ponešto bitnih razlika. Razlika je u tome što Srbija nema na raspolaganju JNA i ne nalazi se u ekspanzionističkoj poziciji, nego su ekspanzionističke ideje izraz političkih frustracija zbog prethodnih ratnih neuspjeha. No, velika je sličnost u ponašanju Europske unije prema političkoj krizi, koja svojim popuštanjem zapravo potiče četništvo. Druga je sličnost nepredvidljivo ponašanje Rusije. Naime, današnja Putinova Rusija više nije ona Jelcinova iz sredine devedesetih, koja je bila spremna na svaki ustupak Zapadu. Današnja je Rusija spremna testirati odnos snaga i na Kosovu i u BiH. SAD, jedina svjetska sila, koja je realnom prijetnjom spremna nametnuti rješenje, nakon Bushove iračke avanture više nije onoliko uvjerljivo snažna kao što je bila sredinom ili potkraj devedesetih.

Danas više nema potencijala za otvoreni rat na Balkanu. Ali radikalizacijom u Srbiji, kao i sve prisutnjom radikalizacijom islama u BiH, na Sandžaku i Kosovu stvara se potencijal za terorizam kao novi oblik političkog obračuna. Zapadna politika širom mu otvara vrata. Hrvatska politička elita putuje u EU praveći se da je se to uopće ne tiče. Balkan bi, uza sveprisutni međunarodni patronat i dijelom zbog njega, mogao postati poprište novih eksplozija i pucanja. I prije no što se stiša Marijina pjesma. A onda stiže vječni Solana u novu mirovnu misiju.