Svako malo zapadne vas kazna gledanja užasnih i glupih filma kojih se jednostavno nemate čime oduprijeti. Znate da je strašno, ali nemate izbora, nešto poput HTV-ove pretplate. Stvar je posebno bolna kad je riječ o ‘teen’ komedijama, koje su oduvijek bile jedan od najglupijih američkih žanrova, prekrčan uvijek istim glupostima i štosovima, rađenima prema istoj recepturi.
Ipak, naivno vas može zavesti komentar na internetu u kojem netko napiše kako ga je film iznenadio jer je očekivao sranje, a dobio emocionalno iznenađujuće dubok film. Film je, naime, samo iznenađujuće kretenski. Gluma je iznenađujuće loša, čak i u danim okvirima, što toliko neduhoviti da i niste sigurni kad je nešto trebalo biti smiješno, a razina razgovora ne prelazi dobru granicu od 13 godina. Film nema radnju ni u strožem ni u širem smislu te riječi, i traje sat i pol. Predugo.
Idea je već korištena u nekoliko navrata, posljednji put zabilježena u filmu Ludi petak, u kojem su mama i kći zamijenile uloge. Iako sam koncept u rukama nekog holivudskoga genija nudi vrlo dobru zabavu ako se dobro iskoristi (što bi Will Ferrell sve radio), to još u žanru zamjene uloga nije postignuto, a ovaj film, dapač, vuče na sašvim suprotnu stranu. Dakle, Nell Bedworth je prava mala odvratna štreberica koju svi mrze i koja zaneseno čita Romea i Juliju, stisnuta seksualno i na svaki drugi način. Djevica je, naravno, i čeka ‘pravog’, da bude ‘posebno’. Woody je, s druge strane, i to dobrovno druge strane okućnice, klasični američki ‘jock’, praznoglav ‘quarterback’ koji hoda s najpopularnijom curom u školi. Ta je, naravno, glavna navijačica. Nell i Woody se mrže. Jednog dana, tijekom školskog posjeta muzeju, zamijene tijela uz pomoć kipa moćnog astečkog boga. Dalje je samo još gore. Tradicionalni tko-se-tuče-taj-se-voli ‘spin’.
