Da imamo još jednu takvu tvornicu mogli bismo nesmetano pokriti cijelu proizvodnju, a u Hrvatskoj bi moglo raditi barem deset takvih tvornica, tvrdi predsjednik Uprave Klane i 25-postotni dioničar Miladin Marković.
Klana je u hrvatskoj drvnoj industriji specifična po tome što se specijalizirala isključivo za proizvodnju stolaca, za razliku od većine nespecijaliziranih proizvođača, i po tome što svu sirovinu, odnosno trupce, preobražava u finalni proizvod.
-
Godišnje preradimo 33 tisuće kubika bukve i tisuću kubika hrasta i apsolutno sve pretvorimo u stolce. Najveći dio proizvodnje, 60 posto, ide na francusko tržište, 25 posto u Njemačku i 10 posto u Italiju – kaže predsjednik Uprave i dioničar s 25-postotnim udjelom Miladin Marković. U skladu s tvrtkom koju vodi i s kojom se identificira jer je u njoj već 23 godine, i Marković odaje dojam samozatajne i jednostavne osobe. Na pitanje kako DI Klana može biti uspješna u europskim okvirima dok većina domaćih tvrtki grca u problemima, Marković lakonski odgovara:
-
Mi samo mnogo radimo. Ja znam sve u ovoj firmi. Gdje se nalazi svaka letvica i sve ostalo što nitko ne bi pomislio da direktor zna – objasnio je Marković. Tvornicu koja sada ima 450 zaposlenih s tendencijom rasta (a da prodaje piljenu građu imala bi najviše 50) obide nekoliko puta na dan i sve drži na oku.
Kad su se specijalizirali samo na stolce radili su gotove dijelove (noge, naslone itd.) i prodavali ih Talijanima koji su sastavljali stolce. Od 1997. godine uveli su lakirnicu i izrađuju gotove stolce.
- Počeli smo s 15 tisuća na mjesec, a danas proizvodimo 130 tisuća stolaca – kaže Marković.
Ono malo što se proda u Hrvatskoj odlazi uglavnom u trgovački lanac Mercatone, čiji je vlasnik francuska Conforama, Klani najveći kupac u Francuskoj. Nešto stolaca iz Klane može se naći i u Primi iz Bjelovara, a vode se pregovori s Kendom. Ima i drugih upita, ali jednostavno nema toliko stolaca pa se kupce mora selektirati. Najveći je, naime, problem i usko grlo u Klani nedostatak prostora u kojem bi mogli proizvesti stolaca koliko tržište traži.
- Da imamo još jednu takvu tvornicu mogli bismo sigurno izvesti cijelu proizvodnju, a u Hrvatskoj bi moglo raditi barem deset takvih tvornica – kaže Marković ilustrirajući potražnju za stolcima.
Najmanji dio izvozi se u Italiju, što iz perspektive prevladavajućega domaćeg izvoza piljene građe i polugotovih proizvoda izgleda neobično jer su u tom dijelu kod nas najveći kupci Talijani.
-
Mi ne ‘volimo’ Talijane, a ni oni nas – kaže Marković pri spomenu tih susjeda. Naravno, u poslovnom smislu. Italija je najveći proizvođač stolaca na svijetu, i to je tržište već zasićeno vlastitim proizvodima, pa su se u Klani orijentirali na drugo, francusko tržište na kojem su im konkurencija opet Talijani.
-
Prije šest, sedam godina mnoge su talijanske tvornice stolaca bile veće od nas, ali sada ih gotovo i nema. Prošle su godine u nekoliko navrata tri talijanske tvornice radile stolce za nas jer nismo stizali ispuniti narudžbe – kaže Marković i dodaje da su s Talijanima bili u boljim odnosima dok su bili mala i ‘bezopasna’ tvornica.
Apsurd je to što Italija ima bukvu samo oko Trsta i Milana i najveći dio mora uvoziti, a Hrvatska je po kvalitetnoj sirovini najjača u ovom dijelu Europe. Velika je prednost cijele hrvatske drvene industrije što koristi što posto domaću sirovinu koja joj je jeftinija i gdje gotovo nema troškova prijevoza. U Klani, primjerice sirovina naprosto pada u pilanu. Stoga je nejasno zašto većina domaćih drvopreradivača ne posluje onoliko dobro koliko bi mogla. Da stvar bude gora pitanje je i kako će se zaštititi domaća sirovina, koja je sada zajamčena domaćim proizvođačima, kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, jer će se tada, a to pokazuje primjer Slovenije, pojaviti stranci koji će ponuditi veću cijenu i odvesti sirovinu.
DI Klana, kao jedan od svjetskih primjera u toj industriji, imala je doduše sreće za razliku od proizvođača iz nekih drugih dijelova Hrvatske, jer nije osjetila posljedice rata i jer je blizu europskom tržištu pa je radeći, u najvećoj mjeri s Talijanima, kontinuirano usvajala know-how. Najveći je problem domaćih industrija generalno, pa i u Klani, nedovoljna tehnološka razina u odnosu na stranu konkurenciju, što se negativno odražava na produktivnost.
- Klana godišnje u prosjeku investira više od pola milijuna eura samo u tehnologiju i još ne prati konkurenciju koja je uvijek tehnološki korak ispred nas – ističe Marković. Odatle je lako zaključiti da oni koji u tehnologiju nisu investirali desetljećima nemaju šanse u borbi sa stranom konkurencijom ni na domaćem, ni na stranom tržištu.
Drugi je problem u glavama ljudi, jer, kao što stalno ponavlja Marković, treba jako mnogo raditi.
- Ja i cijela moja ekipa boravimo više od 12 sati na dan u firmi, znamo svaki problem i u svakom trenutku možemo reagirati, pratimo tržište, tehnologiju… Jedino se tako može uspjeti – kaže Marković dodajući da dok ne postignu jedinicu proizvoda na sat kao konkurencija ne mogu biti konkurentni.
Iako se dizajn često ističe kao nesavladiv problem domaćih proizvođača u odnosu na stranu konkurenciju, u slučaju stolaca i njihove prodaje velikim kupcima, kao što to radi DI Klana, dizajn ne igra veliku ulogu jer ga određuje kupac koji šalje skice prema kojima onda proizvođači iz različitih zemalja proizvode zadane modele stolaca.
Kod proizvodnje stolaca, osim kvalitete koju je već postalo deplasirano isticati kao najvažniji uvjet, ključno je na vrijeme napraviti proizvod, odnosno poštovati rok. Prednost Klane i dio odgovora na pitanje kako su uspjeli jest i u činjenici da kupcima na narudžbe odgovoraju u roku od četiri do šest tjedana. Talijanima za to, s druge strane, trebaju gotovo tri mjeseca, jer moraju najprije kupiti sirovinu u Hrvatskoj, Srbiji ili Rumunjskoj, obraditi je i potom prodati.
Cijene stolaca zadane su na tržištu i tu nema mnogo prostora za rast, pa je ključno organizirati proizvodnju na način da se pokriju svi troškovi i da ostane za ulaganje.
U Klani proizvode šest tisuća stolaca na dan, što znači oko 130 tisuća na mjesec. S obzirom na to da prostora za fizičko povećanje proizvodnje zasad nema, jedina mogućnost za rast leži u proizvodnji složenijih i zahtjevnijih proizvoda.
Marković je na čelu tvrtke deset godina i tijekom tog razdoblja su, kaže, svake godine ukupno investirali po milijun eura. Sagrađene su dvije nove hale od ukupno osam tisuća kvadrata, 900 kubika novih sušarskih kapaciteta, a ostalo se ulagalo u tehnologiju i strojeve. U pripremi je hala od 5,5 tisuća kvadrata u kojoj se planira organizirati proizvodnja tapiceranih stolaca, koji su trenutačno hit na tržištu. Zbog nedostatka prostora proizvodnja se sada u malom obujmu odvija u priročnom prostoru koji su ‘ukrali’ skladištu koje je ionako ograničenog kapaciteta. Investicije se planiraju financirati dugoročnim kreditom, a apsurdno je to što je u ovom slučaju najmanji problem tamo gdje bi trebao biti najveći. Naime, nema gotovo nikakvih teškoća u osiguranju sredstava za investicije, a na papirologiju za gradnju hale, zbog toga što općina nije donijela prostorni plan, čeka se već osam mjeseci. Zbog sličnog je problema propala i ideja o proizvodnji naslonjača i sjedećih garnitura za englesko tržište. Probna je proizvodnja ocijenjena odličnom, no nedostajao je prostor za proizvodnju traženih količina. U Općini Klana postoje četiri vojarne, koje je drvna industrija htjela kupiti od države, ali u tome nije uspjela. Ipak, u novoj hali vjerovatno će se ponovno vratiti toj proizvodnji.
Prvo što zapadne za oko u šetnji pilanom, sušarom i lakirnicom, ispunjenima intezivnim mirisom drveta i laka, jest struktura zapošlenih – prevladavaju mlade žene. Doduše, većina je zaposlenika mlađa, no od ukupnog broja zapošlenih 230 su žene. Zanimljivo je da najteži dio posla (i u fizičkom smislu), brušenje, rade upravo žene jer imaju ‘lakšu ruku’ za fino oblikovanje stolaca. No, stalnim tehnološkim usavršavanjem smanjuje se potreba za ljudskim radom. U Klani zasad radi šest robota za lakiranje, kojima ipak ‘pomažu’ ljudi, ali je zbog toga cijeli proces mnogo brži. Prosječna plaća u DI Klana je, kažu, iznad prosjeka industrije i iznosi 4.000 kuna, ali još nije dostatna da bi privukli ljude na stalno otvorene natječaje u Klani, koja se nalazi blizu Rijeke, ali je Rijeka i dalje veliko industrijsko središte pa Riječani radije rade u 3. maju ili Luci Rijeka za istu ili nešto višu plaću. Također, iako se uspoređuju generalno neatraktivna radna mjesta čini se da se u Klani mnogo više radi nego, primjerice u državnom brodogradilištu.
Pogleda li se bilancu i račun dobiti i gubitka, vidi se da je tvrtka vrlo likvidna, ali niskoprofitabilna. Naime, dobit je u prošloj godini iznosila 2,5 milijuna kuna, što nikako nije zadovoljavajuće. Ohrabruje, doduše, što je narasla dvostruko u odnosu na godinu prije, kad je iznosila 1,2 milijuna kuna. U prošloj je godini zabilježen ukupni prihod od 127,3 milijuna kuna, što je također porast u odnosu na 119,5 milijuna kuna iz 2005. godine.
Posljednjih je godina DI Klana bilježila nagli rast koji je u ovom trenutku zbog ograničenih kapaciteta dosegnuo limit. Za ovu se godinu planira rast od pet do sedam posto, a profitabilnost se planira povećati daljnjim ulaganjem u nove tehnologije i putem skupljenih i kvalitetnijih proizvoda koji bi trebali napraviti razliku u cijeni i povećati dobit za ulaganja. Cilj je, kaže Marković, osvajanje cijeloga europskog tržišta. Jedna od smjernica razvoja bit će gradnja logističkih centara za kupce. Riječ je o većim prostorima, kakav Klana već ima u Udinama, u Italiji, u kojima bi primali, montirali i prema potrebi doradivali namještaj koji stiže s Dalekog istoka, a zanimljiv je njihovim kupcima iz Francuske, Njemačke i Italije. U skladište u Udinama čiju je gradnju financirala Erste banka, s kojom Klana inače dobro surađuje, primjerice, osim te robe stižu Klani stolci i sav namještaj koji prodaje taj kupac, oni ga potom distribuiraju, kompletiraju i dostavljaju u trgovinu namještaja.
– To je izvanredno isplativ posao. Kad se definiraju prostorni planovi svih općina u riječkom prstenu, sigurno ćemo kupiti teren i sagraditi takav logistički centar u Hrvatskoj, a ima naznaka da bi i kupci sufinancirali taj projekt, problem je jedino papirologija – kaže Marković.
Premda kapital čini svoje i iako su preuzimanja tvrtki, i atraktivnih i podcijenjenih, svakodnevnih pojava u biznisu, Markovićev odgovor na pitanje hoće li se Klana prodati ili vezati uz nekog strateškog partnera odlučno je ‘ne’. Osim ako se Stefano Vecchiolini ne predomisli, ali to zasad, smatra Marković koji je alfa i omega tvrtke, nema izgleda. A ako se to i dogodi, zalagat će se da pilana na rubu Gorskog kotara ostane u rukama zaposlenika.
