Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Namjeravamo privremeno uvesti stroj u zakup pa nas zanima kako se vrši obračun uvoznoga carinskog duga pri toj vrsti privremenog uvoza.

Pri toj vrsti privremenog uvoza korisnik ostvaruje materijalnu korist i upravo zbog toga ta roba ima tretman djelomičnog oslobođenja od plaćanja carine i poreza. To znači da će korisnik robe (stroja) platiti carinski dug samo na odgovarajući dio vrijednosti robe koja se odnosi na vrijeme trajanja privremenog uvoza, odnosno upotrebe opreme, a ne na cjelokupnu vrijednost stroja. Rok takva privremenog uvoza može se odobriti najduže do 24 mjeseca. Obvezno je podnošenje Jedinstvene carinske deklaracije (JCD-a) i jamstvo za osiguranje ukupnoga duga, što znači da se obavlja redoviti carinski postupak.

Svota uvozne carine koja se plaća za robu u postupku privremenog uvoza s djelomičnim oslobođenjem od plaćanja carine određuje se za svaki mjesec ili za dio mjeseca, i to u visini od tri posto od carine koju bi trebalo platiti za robu kad bi ona bila puštena u slobodan promet na dan prihvaćanja deklaracije za stavljanje robe u postupak privremenog uvoza. Svota uvozne carine koja se naplaćuje ne smije prijeći svotu koju bi trebalo platiti da je roba puštena u slobodan promet na dan kad je bila stavljena u postupak privremenog uvoza, s time da u tu svotu ne ulaze pripadajuće kamate.

Stoga bi do cjelovite naplate carinskoga duga došlo nakon 33 mjeseca. Kako je prema navedenim carinskim propisima predviđeno da roba u postupku privremenog uvoza u zakupu može ostati najduže 24 mjeseca, proizlazi da bi pri maksimalnom zadržavanju opreme u postupku privremenog uvoza carinski dug bio podmiren sa 72 posto.

Nedavno sam pronašao lisnicu s nekoliko tisuća kuna i pošteno je vratio vlasniku, koji mi je zahvalio i počeo me pićem. Poslije su mi rekli da mi je morao dati određeni postotak od pronađene svote. Je li to propisano zakonom ili je to vlasnikova dobra volja?

Riječ je o pitanju uređenom odgovarajućim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, i to u čl. 134. do 139. Naime, izrijekom je propisano da onome tko je pronašao izgubljenu, zametnuću ili ukradenu stvar pripada 10 posto prometne vrijednosti stvari, kao i naknada nužnih troškova koje je nalaznik imao. U vašem slučaju troškova (prema dostupnim podacima) nije bilo, a očito nema ni teškoća u svezi s utvrđivanjem prometne vrijednosti pa vama, u slučaju da je bila riječ o pet tisuća kuna, pripada 500 kuna. Navedeni iznos od 10 posto može se pravdno smanjiti (odlukom suda) ako bi taj iznos predstavljao nesrazmjernu veliku korist za nalaznika s obzirom na njegove prilike i prilike osobe koja je dužna platiti nalazninu, kao i uopće okolnosti pod kojima je stvar izgubljena i nađena. Zakon je propisao i da, ako se nitko ne javi na objavljeni oglas u roku od godine dana, cijeli iznos pripada nalazniku. Upravo suprotno, ako nalaznik ne prijavi što je našao, nema pravo na nalazninu niti je može steći dosjelošću.

Na tužbi koju sam primio stoji oznaka ‘vps’ i određeni iznos, iako se tužbeni zahtjev ne odnosi ni na kakvu isplatu. Što to znači i je li pametno reagirati i, ako jest, kako?

Oznaka ‘vps’ je skraćenica od ‘vrijednost predmeta spora’ ili prijepora. Riječ je o podatku koji se često, iz različitih razloga, zanemaruje, što može dovesti do vrlo ozbiljnih pravnih posljedica. Dvije su svakako najozbiljnije. Naime, prema vrijednosti predmeta spora određuju se troškovi postupka, odnosno troškovi zastupanja i sudskih pristojba. Poznato je da trošak zastupanja može biti vrlo velik, čak toliko velik da praktično postane važniji od glavne stvari o kojoj se stranke parniče. Makar djeluje dosta apsurdno, postoji mogućnost da se oko dviju zapravo istih stvari pri tužbama na utvrđenje, u kojima sudu ne stoje na raspolaganju jednostavnih instrumenti za precizno utvrđenje vrijednosti (što postoji kad se tužbom, primjerice, traži isplata), određe bitno različite vrijednosti predmeta spora i da se, s tim u svezi, obračunaju bitno različiti troškovi postupka.

Druga je vrlo važna situacija važnosti vrijednosti predmeta spora u svezi s minimalnom vrijednošću spora propisanom Zakonom o parničnom postupku kao cenzusu ili uvjet za pristup revizijskom sudu (sada je to više od 100.000 kuna na županijskim sudovima i više od 500.000 kuna na Visokom trgovačkom sudu). Na žalost, nije propisana nikakva mogućnost revalorizacije u slučaju proteka duljeg vremena od podnošenja tužbe do presude, a događa se da je riječ o vremenskom razmaku koji se mjeri godinama, čak i desetima godina. Takve situacije dovode do očito nepravednih rješenja čak i kad je riječ o sporovima čiji je predmet nešto stabilne vrijednosti (npr. nekretnine), a ta su rješenja katastrofalna kad se radi o novčanim zahtjevima i nakon toga dođe do gubitka vrijednosti novca. Još treba voditi računa i o tome da se o eventualno previsoko ili prenisko određenoj vrijednosti predmeta spora može odlučivati samo prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a poslije samo iznimno, ako se dogodilo da tužitelj vrijednost nije označio, a sud je propustio to na vrijeme uočiti.