Kultura

Film traje malo dulje od dva sata, ali ostavlja dojam trajanja od barem četiri sata i toliko je loš da imate osjećaj da je poslan iz pakla da vas uništi. Ukratko, novi Spider-Man dosegnuo je dno. Dosad najskuplji film je i dosad najskuplja brljotina. Nekad su mislili da je dobro imati istog redatelja i iste glavne glumce pri režiranju nastavaka, ali nakon što se Raimi počeo preobzibilno shvaćati, to je veliko pitanje.

Film je ispravan, dosadan, banalan, razvučen, djetinjast i promašen u svakom segmentu. Nije da ne tjeru na razmišljanje; ja sam, recimo, bio u stalnoj dvojbi: uzeti pizzu ili danas pokloniti povjerenje češćima. Najveći pomak tog filma, što je obilno iskorišteno u nesmiljenom marketingu, jest ‘borba’ Spider-Mana s njegovom lošom stranom, odnosno tvorci si utvaraju da su napravili ozbiljnu psihičku studiju. Suluda tvrdnja. Raimijev je film upravo neopisivo nakrcan klišejima, nekima starim i dvadeset godina, beskrajno dosadan i gotovo bez ikakvog relevantnog sadržaja, ‘psiho’ spika je neuvjerljiva i bedasta, a posljednji čavao u lijes bilo kakve ozbiljnosti jest scena u kojoj Spider-Man izlazi na međan ljudima neprijateljima i stane u jednom trenutku ispod velike američke zastave koja se ponosno vijori…

Jedino što sjajno funkcionira u filmu je par ruža na Dunst – priglupi Maguire. Akcija i efekti su i dalje na razini, ako vas to više interesira, iako ni tu nečete omastiti brk, jer akcije ima za 20-ak minuta i već je viđena. Glumci su bezvezni, priča ne postoji, dobijete dva nova negativca koja i nisu tako loša kad ih jednom upoznate, a romantična priča štrebera-superjunaka i propale pjevačice ima teatralnost i melodramu Prohajalo s vihorom. Prvi Spider-Mani uopće nisu bili loši, a ni Raimi loš redatelj, pa se postavlja pitanje što se tom filmu dogodilo i tko ga je mrzio. Vjerojatno će se naći oni koji će ga smatrati velikim filmom, ali takvima je i odabir kruha u trgovini velika psihoška dilema.