Lik i djelo

Hrvatski zavod za zapošljavanje okrenuo je posve novu stranicu u poslovanju. Bilo je i vrijeme, reći će većina onih koji su bilo kao nezaposleni i tražitelji zaposlenja, a osobito kao poslodavci, imali posla s tom državnom institucijom. Do promjene na vrhu došlo je neobično naglo, a odluka Vlade donesena je zbog nedostatnih rezultata HZZ-a i lošeg imidža u javnosti te želje da se ta institucija konačno pokrene, a prethodno poglavlje što prije zaboravi. Gubitak državne funkcije zbog nezadovoljavajućeg rezultata rada također nije baš česta pojava u Hrvatskoj pa se taj korak možda može protumačiti kao stvarna želja vlasti da potakne HZZ na kvalitetno izvršavanje svoje uloge i dinamizira sustav zapošljavanja.

Glavnu, pak, ulogu u tom projektu imat će nova ravnateljica Ankica Paun Jarallah, koja je ispekla zanat i dobro upoznala sustav u područnoj službi HZZ-a u Vukovaru, gdje je bila pročelnica posljednjih sedam godina. Za vijest je saznala uključivši mobitel nakon cjelodnevnog seminara u Bruxellesu. Na jednoj od bezbroj neodgovorenih SMS poruka pisalo je: ‘Čestitam, ravnateljice!’

Pozicija u kojoj se našla nije osobito zavidna ima li se na umu što se sve od nje očekuje, ali bila jedina želja spustiti tu brojku ispod 8.000, pa ispod 7.500, a nakon toga samo ispod 7.000… U posljednje dvije-tri godine ta je brojka bila ispod 7.000 i nadam se da će i dalje padati – kaže Paun. Najveći je problem bio ne toliko vrlo loša gospodarska situacija koliko nedostatak kadrova jer u Vukovaru, kaže, nema visokoobrazovanih mladih ljudi i teško je izaći u ususret poslodavcu kad traži nove zaposlenike.

• Prva mi je rečenica kad sam došla u Vukovar bila: ‘Neću politiku u ovu butigu. Politiku, vjeru, naciju, boju kože ostavite na oti-raću ispred vrata, a ovdje se radi posao.’ Moja je filozofija red, rad i disciplina, a najvažniji od svega su mi ljudi – kaže Paun, otkrivajući da je uspjela izbalansirati odnose u poratnoj situaciji, u kojoj je ponekad bilo vrlo teško izbjeći optužbu za nacionalnu diskriminaciju.

Jedna od tajni uspjeha i, smatra se, glavni razlog imenovanja Ankice Paun na čelo mjesto HZZ-a jest forširanje aktivne politike zapošljavanja. Fraza ‘ulaganje u ljude’ u njezinu slučaju nije samo ključ jer je jedan od motora razvoja vukovarske službe bilo upravo otvaranje mogućnosti daljnjeg obrazovanja i usavršavanja vlastitoga kadra, kad ga se već ne može poticati povećanjem plaće. Među prvima je uspostavila i suradnju na projektima financiranja iz Europske unije.

Hrvatski zavod za zapošljavanje smatra se izuzetno birokratskom institucijom, koja se svela na skupi administrativni aparat za distribuciju socijalne pomoći koji, prema procjenama, troši oko 110 milijuna kuna na godinu. Osim toga, privatne agencije već su neko vrijeme preuzele glavnu ulogu u posredovanju pri zapošljavanju, dok je Zavod samo producirao podatke i svako smanjenje nezaposlenosti evidentirao kao svoju zaslugu.

Odsad se, najavljuje Paun, očekuje posve novo usmjerenje – otvaranje Zavoda prema klijentima i javnosti, jačanje komunikacije s poslodavcima jer, kaže Paun, u sklopu Zavoda postoje usluge za koje poslodavci i ne znaju, a posebno će se raditi na uslugama profesionalne selekcije kadrova, posredovanju pri zapošljavanju i mjerama aktivne politike zapošljavanja, a najviše na stručnom osposobljavanju i prekvalifikaciji.

Privatne agencije za posredovanje pri zapošljavanju definitivno su potvrdile važnost marketinga i samopromocije. Na tu će kartu zaigrati i HZZ, koliko god to u ovom trenutku bilo teško zamisliti. Jedan od projekata koje smatra osobnim neuspjehom jest Sajam rada koji nije uspio dobiti sredstva iz Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara i koji je trebao biti prvi takav regionalni sajam u organizaciji državnog zavoda. No ne treba se iznenaditi, kaže Paun, ako se HZZ pojavljuje na idućem Danu karijera.

Ona pak nikad nije mislila da će je život odvesti u tom smjeru. Nakon završene Osnove škole u Vukovaru i srednje Matematičko-informatičke škole u Osijeku, tijekom studija bila je demonstratorica iz matematike i osnove ekonomske analize s odličnim prosjekom ocjena i sve se odvijalo u željenom smjeru jer joj je životna želja bila ostati raditi na fakultetu. Iako je za to imala predispozicije, splet životnih okolnosti odveo ju je na drugu stranu. Nedugo nakon što je diplomirala 1990. godine počeo je rat i umjesto početka akademskih karijera, s majkom i bratom otišla je u progoništvo u Zagreb.

Zaposlila se u uredu UNPROFOR-a gdje je radila sve do njegova zatvaranja 1997. godine. Tada je mjesečna plaća asistenta na fakultetu iznosila 100 maraka, a u UNPROFOR-u je zarađivala 450 dolara. Nakon toga je neko vrijeme radila u Avisu, a onda je na poziv svog šefa iz UNPROFOR-a otišla u Ženevu u UNCATD. Iz današnje perspektive najzanimljiviji, (no tada nimalo ugodan) dio njezine karijere odnosi se, u biti, na traženje posla.

Nova čelna žena Zavoda za zapošljavanje zaista je stekla i iskustva, one ‘druge strane’. Od 1997. do 1999. dosegla je broj od 78 tvrtki kojima je poslala molbe za posao (nekima i na više natječaja). Nakon bezuspješnog traženja posla, otišla je u Švicarsku ‘trbuhom za kruhom’. Tamo je radila nepune dvije godine u Odjelu za upravljanje ljudskim potencijalima, najprije za lokalno osoblje, a potom na zapošljavanju konzultanata.

Iako je mogla ostati raditi u Švicarskoj (jedina prepreka za bolje plaćeno radno mjesto bio je nezavršeni poslijediplomski studij u Zagrebu) cijelo se to vrijeme željela vratiti u Hrvatsku i molbe je slala tijekom cijelog boravka u Ženevi. Nije joj bilo bitno o kojem se dijelu Hrvatske i o kojoj tvrtki ili državnoj instituciji radi. No, uvijek je, kaže, odlučivao neki drugi faktor, osim stručne spreme, poznavanja stranog jezika ili rada na računalu.

• Kad tražite posao tu ima svega – kaže nova čelna žena HZZ-a.

Na Novu godinu 2000. godine odlučila je da će sljedeće tri molbe koje pošalje biti posljednje i ne bude li se tada zaposlila u Hrvatskoj, ostat će živjeti i raditi u Švicarskoj i tamo preseliti sina koji je tada polazio u prvi razred osnovne škole. No, natječaj za mjesto pročelnice područne službe HZZ-a u, i to u rodnom Vukovaru, ‘upali’ je.

S obzirom na to da je iskustvo stjecala samo u malom području HZZ-a, to se može smatrati objektivnim nedostatkom u upravljanju centralnim sustavom na državnoj razini jer je riječ o posve različitom poslu s obzirom na razinu i obujam. No područni ured u Vukovaru teško se, prema zahtjevnosti posla, s obzirom na izuzetno lošu gospodarsku situaciju, može mjeriti s nekim drugim uredom.

• U jednom smo razdoblju imali više od 8.200 nezaposlenih u Vukovaru, a na županiji više od 24 tisuće nezaposlenih. Onda mi je…