Piše: mr. Damir Novotny

Sve je više transakcija spajanja i preuzimanja. Osim strateških preuzimatelja, sve važniju ulogu imaju financijski investitori koji ulaze u visok rizik, ali očekuju i visoke prinose.

Globalizacijski procesi u svjetskoj ekonomiji, koji su se posebno dinamizirali potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća, kreiraju posve nove mikroekonomsko-krajolike. Internacionalizacija poslovanja počela je prije više od stotinjak godina osnivanjem ‘small me’ poduzeća u inozemstvu, dakle prelaskom poslovnog modela s domaćeg na inozemno tržište. Danas svjedočimo stvaranju istinski globalnih kompanija koje svoje operacije alociraju u različitim svjetskim regijama.

IBM tako ima više od 50.000 zaposlenika u Indiji, uz tendenciju povećavanja tog broja. Poslovni proces nabave toga najvećega svjetskog proizvođača računala posve se premjestio u Kinu, gdje je lociran i glavni direktor za upravljanje nabavnim lancem. Jednako tako, francuska tehnološka grupacija Capgemini preuzimanjem jedne lokalne kompanije svoje je outsourcing poslovanje posve preselila u Indiju. Velike američke nadnacionalne kompanije Coca-Cola i McDonald’s formirale su svoje podružnice ili imaju svoje franšizne partnere gotovo u svim dijelovima svijeta. S druge strane, u globalizacijske procese ulaze kompanije s novih, brzorastućih tržišta. Najveći ruski proizvođač aluminija, primjerice, danas ima svoje podružnice u više od petdeset zemalja i svoje je sjedište davno preselio izvan Rusije. Indijski je Mittal Steel preuzimanjem belgijsko-luksemburskog Arcelora ostvario vodeću globalnu poziciju u tom sektoru i dominira svjetskom proizvodnjom čelika.

Ekonomski je globalizacija, prema tome, u punom jeku. Najveće međunarodne korporacije svjetsko tržište smatraju svojom pozornicom i nastoje posve globalizirati poslovanje. Pritom primjenjuju dvije osnovne strategije: strategiju organskog rasta, dakle internacionalizaciju kroz investiranje na ‘zelenoj livadi’ te strategiju preuzimanja postojećih lokalnih poduzeća. U rječniku investicijskih bankara uobičajen je pojam ‘preuzimanja i spajanja’ (mergers&acquisitions), iako je tek u manjem broju slučajeva riječ o spajanju kompanija, a prije o preuzimanju.

Strateški savez njemačkog proizvođača automobila Daimlera i američkog Chryslera svojedobno se svjetskoj javnosti predstavljao kao pravo spajanje dviju kompanija. Poslije se pokazalo da je riječ o stvarnom preuzimanju ili, točnije, o spašavanju posrune američke koje je vodila uspješna njemačka tvrtka. Uzroci Chryslerovih gubitaka do danas nisu uklonjeni i Daimler je prisiljen potražiti kupca za svoju američku podružnicu. Ako američki financijski investitor Kirk Kerkorian preuzme Chrysler, to će značiti kraj toga velikog spajanja i vrlo vjerojatno obeshrabriti slične projekte.

Otvaranje megatržišta kao što su rusko i kinesko dalo je dodatni impuls globalizacijskim procesima, ali i nezapamćenom rastu M&A transakcija. Razvoj tehnologija i stalno traženje optimalnih veličina proizvodnih kapaciteta radi osiguravanja ‘ekonomije obujma’ i povećanja profitabilnosti glavni je problem konsolidacije u privatnom sektoru.

Farmaceutski sektor se, tako, suočio s objektivnim ograničenjima u razvoju novih proizvoda utemeljenih na kemijskim supstancijama; novih molekula jednostavno više nema, a troškovi istraživanja i razvoja postaju nepodnošljivo visoki za male i srednje farmaceutske kompanije. Konsolidacija u tom sektoru ubrzano se odvija, velike kompanije preuzimaju manje radi postizanja novih sinergijskih učinaka, odnosno stvaranja pretpostavki za rast prodaje i profitnih marži. Nove biotehnološke farmaceutske tvrtke posebno su ciljevi preuzimanja. Budući da se iz kemijskih tehnologija ne mogu više očekivati spektakularni novi veliki proizvodi, biološke tehnologije otvaraju nove šanse. Vodeći globalni farmaceutski igrači već u ranim fazama testiranja biotehnoloških lijekova preuzimaju kompanije koje su ih razvijale, najčešće u vlasništvu financijskih venture capital ulagača. Jedna od najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, švicarski Roche, preuzela je tako kontrolni paket vlasništva u jednoj od najvećih američkih biotehnoloških kompanija, koja je razvila imunološki preparat Tamiflu. Marketinška i distributivna snaga Rochea u velikoj je mjeri omogućila svjetsko pozicioniranje i rast prodaje tog proizvoda koje američki osnivač, iscrpljen dugotrajnim visokim troškovima istraživanja i razvoja, samostalno ne bi mogao ostvariti.

U zemljama Srednje i Istočne Europe veliki se val preuzimanja odvijao sredinom devedesetih godina, u punom naponu tranzicijskih procesa i privatizaciji velikih državnih kompanija. Najpoznatiji je primjer preuzimanje Škode, češkoga tradicionalnog proizvođača automobila, koje je izvršila njemačka VW grupa. U predtranzicijskom razdoblju proizvodi toga češkoga metalnog i automobilskoga koncerna izazivali su tek podsmijeh na tržištima razvijene Europe, ali i kod naših kupaca. VW je snažnim investiranjem u modernizaciju proizvodnje, ali ponajviše u razvoj novih automobila te distributivne kanale, Škodu pretvorio u jednog od najvažnijih europskih proizvođača automobila. Sličan se primjer može pronaći u Rumunjskoj, gdje je francuski Renault preuzeo Daciju, potpuno devastiranoga lokalnog proizvođača automobila vrlo skromnih dosega. Novi modeli iz te rumunjske tvornice, zahvaljujući moćnoj distributivnoj mreži matične francuske kompanije, prodaju se uz Nissanove i Renaultove automobile na svim svjetskim tržištima.

Za razliku od slučajeva preuzimanja u zemljama tranzicijske Europe, hrvatska industrijska poduzeća nisu bila ciljem preuzimanja velikih nadnacionalnih strateških ulagača. Vrlo su rijetki primjeri uspješnih preuzimanja i integracije nakon preuzimanja. Industrija građevinskih materijala, posebno proizvodnja cementa i opeke, prva je privukla strateške preuzimatelje. Cementu u Koromačnom preuzeo je švicarski Holcim, a splitsku cementaru britanski Ready Mix, odnosno vrlo uspješna meksička grupacija Cemex, koja je u međuvremenu preuzela svoga glavnog europskog konkurenta. Uz pulski Istracement, donedavno u rukama Heidelbergzementa, te su dvije cementare ostvarile znatan rast poslovanja i širile svoju međunarodnu tržišnu poziciju. Ciglane u Karlovcu kupio je austrijski Wienerberger, dio francuske grupacije Lafarge. Ostala velika preuzimanja u Hrvatskoj odvijala su se uglavnom u brzo rastućim sektorima financijskih i telekomunikacijskih usluga. Zahvaljujući integraciji s velikim europskim bankarskim grupacijama, Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb ostvarile su pristup međunarodnom financijskom tržištu, što je omogućilo rast ne samo tih banaka već financijskog sektora u cjelini.

Hrvatske su telekomunikacije donedavno bile monopolist na tržištu pa se vrlo teško može govoriti o pozitivnim učincima Deutsche Telekomova preuzimanja. HT je danas sigurno jedan od najboljih telekoma u Istočnoj Europi, ali takav tehnološki razvoj i rast poslovanja vrlo bi se vjerojatno ostvario i bez dominantnog utjecaja njemačkog telekoma u vlasničkoj strukturi.

Preuzimanjem Plive od američkog Barra i nedavno Dukata od francuskog Lactalisa otvoreno je novo razdoblje postprivatizacijskih preuzimanja u hrvatskoj industriji. Budući da je u ta dva slučaja riječ o uređenim i dobrim kompanijama, bit će zanimljivo promatrati kako će novi vlasnici upravljati budućim rastom poslovanja tih važnih hrvatskih poduzeća. Hoće li se te domaće kompanije pretvoriti u dinamične kompanije koje će širiti svoju tržišnu poziciju na globalnom tržištu ili će se novi vlasnici zadovoljiti dostignutim tržišnim udjelima?

U novije su vrijeme sve češći inicijatori M&A transakcija globalni investicijski i tzv. hedge fondovi. Pod pritiskom svojih ulagača, koji traže dvoznamenkasti rast prinosa, američke private equity tvrtke poput KKR-a, Blackstonea ili Carlylea ulaze na europsko tržište i preuzimaju većinske pakete udjela u velikim europskim kompanijama. KKR i jedan talijanski poduzetnik nastoje preuzeti britanski ljekarničko-drogerijski lanac BootsUnichem. Glavna motivacija tih megatransakcija ne pronalazi se u tipičnim strateškim i konsolidacijskim argumentima.

Transakcija spajanja i preuzimanja sve je više. Osim strateških preuzimatelja, sve važniju ulogu imaju financijski investitori koji ulaze u visok rizik, ali očekuju i visoke prinose. Strateški ulagači u pravilu pri preuzimanju imaju dugoročnu perspektivu i njihov je utjecaj na preuzete kompanije najčešće uspješno. Ako je preuzimatelj kompanija koja se globalno pozicionira, preuzeta poduzeća dobivaju nove perspektive rasta i razvoja. Ako je, međutim, preuzimatelj nedovoljno snažna kompanija koja ne može ostvariti svoje pozicije na globaliziranom međunarodnom tržištu, prije ili poslije može se očekivati da bi i preuzimatelj mogao postati cilj strateškog preuzimanja. U suprotnome se za takve kompanije počinju interesirati financijski ulagači, koji počinju svoju ulagačku igru. Alternativa je redimenzioniranje u regionalne ili nacionalne okvire, nezanimljive globalnim igračima.