Piše: Nenad Kreizer

Svaki treći solarni kolektor na svijetu i gotovo svaka druga vjetrenjača za proizvodnju električne energije dolaze iz Njemačke. Čak i kad na vjetrenjači stoji oznaka General Electrica, 80 posto dijelova proizvedeno je u Njemačkoj.

Za predstojeći sastanak na vrhu G8 u njemačkom baltičkom kupalištu Heiligendammu domaćica susreta, njemačka kancelarka Angela Merkel najavila je davanje pozamašnog prostora temi zaštite okoliša. Tomu su, doduše, pridonijeli i vanjski činitelji poput neuravnoteženog ponašanja Rusije, koja se s vremenom na vrijeme pokazuje kao nepouzdaniji dobavljač energenata, ali isto tako i globalna klimatska katastrofa. Zeleno je, ne samo u Njemačkoj, ‘in’, a ta zemlja najviše profitira od trenda koji je, zahvaljujući političkom uspjehu Stranke zelenih na izborima 1998., zahvatio najprije Njemačku, a u posljednje vrijeme i gotovo sve industrijski razvijene zemlje svijeta. Njemačka je u tom segmentu nedvojbeno na prvome mjestu.

Već danas svaki treći solarni kolektor na svijetu i gotovo svaka druga vjetrenjača za proizvodnju električne energije dolaze iz te zemlje. Čak i kad na vjetrenjači stoji oznaka General Electrica, 80 posto dijelova dolazi iz Njemačke. Bez obzira na dramatične poruke stručnjaka i političara o potrebi promjene načine razmišljanja i okretanja obnovljivim izvorima energije, ako se želi sačuvati kakva-takva ravnoteža, njemačka ekološka industrija već radi računacu i zadovoljno u pozadini trlja ruke.

• Uza svu tragediju koja stoji iza dugogodišnjeg nerazumnog uništavanja klime, Njemačka bi mogla najviše profitirati od takvog stanja – smatra Torsten Henzelmann iz savjetničke tvrtke Roland Berger. Visokotehnologizirana industrija ekoloških energetskih postrojenja i sustava za ekološki prihvatljivo rješavanje otada poslodavac su koji u Njemačkoj najviše raste.

• Možemo govoriti o novoj industrijskoj revoluciji – izjavio je nedavno njemački ministar zaštite okoliša Sigmar Gabriel.

Iz Srbije se već neko vrijeme prema Crnoj Gori odašilju poruke kojima se državi na jugu, koja ‘drži’ preostali komad nekad zajedničke obale i mora, pokušava objasniti potreba da sada za obalnu prikraćeni susjed na neki način uđe u posjed Luke Bar. Štoviše, ministar za kapitalne investicije Srbije Velimir Ilić najavio je da uskoro počinju pregovori na najvišoj državnoj razini o prodaji dijela crnogorske Luke Bar. Sasvim optimistično tvrdi da za takvo što postoje sasvim realne šanse i dobra podloga. Srbiji bi, kaže Ilić, mnogo značilo da u nekom vlasničkom obliku ili aranžmanu dobije dio Luke Bar, a napominje i da je Srbija desetljećima investirala u tu luku.

Jasno je da Srbiji nedostaje izlaz na more i luka te da je za njeno gospodarstvo iznimno važno da se poveže s pomorskim putovima, a da joj je Luke Bar na neki način prirodan izlaz, posebno u odnosu na željezničku prugu Beograd – Bar. Ta je pruga jedna od najskupljej u Europi, koja se zbog nepristupačnog terena gradila godinama, i to upravo zato da Srbija ‘izađe’ na more. To je i još jedan od argumenta Srbije zašto bi joj trebalo prepustiti dio Luke Bar, jer je, kako kaže Ilić, mnogo uložilo i u gradnju te pruge. Koliko je za Srbiju problem akutan, govori i Ilićeva izjava da će se, ne bude li dogovora s crnogorskom Vladom u vezi s Lukom Bar, okrenuti Solunu i Koridoru 10. Nema sumnje da bi u tom slučaju Luke Bar izgubila dio tereta i dobiti.

No, unatoč riječima Velimira Ilića i njegovom optimizmu da će pregovori ubrzo početi, teško je vjerovati da će se to i dogoditi. Crnogorski je vrh upoznat s težnjama Srbije da sudjeluje u privatizaciji Luke Bar, ali to je, barem za sada, osjetljivo pitanje o kojem se nitko ne želi izjašnjavati. Pomoćnik crnogorskog ministra prometa Radoš Šućur potvrdio je tek da je Srbija pokazala interes za sudjelovanje u privatizaciji Luke Bar te onemogućio kalkulacije da je riječ o nečem drugom, rekavši da ne traži dio vlasništva Luke.

O privatizaciji Luke Bar zasad se u Crnoj Gori još i ne razmišlja i to će tako biti sve dok se ne riješi privatizacija Termoelektrane i Rudnika ugljena u Pljevljima, za koji su zainteresirani ruski investitori. Riječ je, naime, o sukobu koncepcija u vezi s procesom privatizacije u crnogorskoj Vladi jer se SDP, manji član vladajuće koalicije, protiv privatizaciji velikih državnih poduzeća, prije svega Elektroprivrede, zbog čega se dogodio i zastoj prođaje Termoelektrane i Rudnika ugljena, dok koalički partner DPS to vrlo glasno zagovara. Premijer Šturanović za sada se još nije izjasnio niti zauzeo stranu u tom sukobu vjerovatno i zbog neugodne činjenice da je to problem koji može zaoštriti političku situaciju čak do prekida koaličijske suradnje i pada Vlade.

Dosad je SDP uvijek popuštao jačem partneru u koaliciji, primjerice kad je bila u pitaju prodaja Telekoma i Kombinata aluminijuma, ali sada je, prema svemu sudeći, odlučio povući crtu i ne odstupiti od svog stava. Tako je ministar prometa Andrija Lompar iz redova SDP-a priopćio da Luka Bar i crnogorske željeznice moraju ostati u većinskom državnom vlasništvu, iako o tome još nije otvorena rasprava u Vladi.

No, nije rekao ništa o tome kako naći novac za revitalizaciju tih tvrtki, a u svakom od njih treba uložiti golema sredstva da bi se modernizirale i uhvatile korak s potrebama suvremenog tržišta. Istina, Talijani su pokazali zanimanje za ulaganje u željeznice, prije svega prugu Beograd – Bar, ali to su za sada samo naznake interesa. Odluka da se upuste u posao ni za Talijane neće biti laka, jer prema grubim procjenama u obnovu pruge treba uložiti oko 400 milijuna eura.

Bilo je samo pitanje dana kad će japanska Toyota oduzeti američkom General Motorsu prvo mjesto na svijetu u proizvodnji vozila. Dogodilo se to prošloga tijedna, nakon što je više od 70 godina američki div iz Detroita bio nedodirljiv prvak na četiri kotača. Točnije, Japanci već dulje za- uzimaju prvo mjesto u sektorima automo- bilske tehnologije, štednje energije i ostva- renja prihoda pa je nedostajao još samo taj posljednji podatak o broju proizvedenih vo- zila.

U prvom tromjesečju ove godine Toyota je proizvela 2,35 milijuna vozila, a GM gotovo 100.000 manje. Tijekom 2007. japanski proizvođač planira proizvesti 9,42 milijuna, a Amerikanci, koji su prošle godine proizveli 9,18 milijuna, ove godine sigurno neće uspjeti dostići svoje azijske konkurente.

Amerikanci su dugo stiskali zube. U siječnju, tijekom Salona automobila u Detroitu, glavni ljudi iz GM-a obećavali su svojim sunarodnjacima da se neće olako predati. Ali, očito su riječi jedno, a podaci drugo.

Gubitak prvog mjesta među proizvođačima automobila ima, prije svega, simboličan karakter, kojeg su bili svjesni i Japanci. Naime, neki bankovni stručnjaci tvrde da su već neko vrijeme stiskali kočnicu bojeći se preuzimanja prvenstva i prije svega američkoga povrjeđenog ponosa te reakcije političara i javnog mijenja.

Kriza trojca iz Detroita (GM, Chrysler i Ford) rezultat je različitih čimbenika, primjerice strateških, poput nedovoljnih investicija u tehnologiju, inzistiranja na mini kombijima i džipovima nauštrb manjih, ‘europskih’ automobila, čak i u doba velike energetske krize, ali ponajprije krize radne snage. Naime, sve tri velike američke automobilske kuće svaki mjesec moraju isplatiti mirovine i zdravstveno osiguranje za više od četiri stotine tisuća bivših radnika. Istodobno, Toyota je do- nekle mlado (15 godina) poduzeće u SAD-u, pa se danas mora brinuti za sudbinu tek 258 svojih bivših zaposlenika.

Toyota trenutačno pokriva 16 posto američkog tržišta automobilima, ali ta je brojka u stalnom porastu. Nedavno je u medijima objavljena vijest o gradnji novih Toyotinih proizvodnih pogona u Mississippiju, iz kojih bi godišnje trebalo izlaziti oko 150.000 vozila, što treba pridodati brojci od 1,800.000 automobila koji se već proizvode u šest različitih pogona u SAD-u. Međutim, osim američkog tržišta Toyota namjerava velikim koracima osvojiti i nova tržišta poput Indije i Kine. Upravo je potonja prošle godine pretekla Japan prema broju kupljenih automobila i danas se nalazi na drugome mjestu, odmah iza Sjedinjenih Država.

Poraz GM-a pred Toyotinom nalaz na- vela je posljednjih dana brojne analitičare da ponovno bolje promotre američko gospodarstvo. Mnogi u tom simboličnom podatku vide dokaz daljnje procesa deindustrijalizacije SAD-a. Istina je da se američko gospodarstvo sve više koncentrira na pribavljanje i osiguranje usluga, koje donose tri četvrtine BDP-a, a sve manje na konkretno proizvode.

Ali, treba spomenuti i izuzetke, poput aero- nautičke industrije, u kojoj je američki Boeing već neko vrijeme daleko ispred svojega glavnog konkurenta, europskog Airbusa. Slično je i u slučaju nekih specijaliziranih vo- zila za građevinarstvo poput, primjerice, buldožera, te u sektorima elektronike i informatike. Osim toga, čini se da će i ubuduće glavni konkurenti poduzećima iz Silicijske doline biti Kinezi i Indijci, a ne Japanci.