Moja je majka prava riznica narodnih poslovica. Mnogima je i mene poučila. Kad je riječ o postupku dvojice muškarčina koji Ustavnom sudu uputili prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti s Ustavom RH odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju koje određuju pravo na starosnu mirovinu, a u vezi s diskriminacijom muškaraca u odnosu na žene, barem su dvije poslovice primjerene. Jedna je: Nek susjedu crkne krava; a druga je: Dokoni pop i jariće krsti.
Nisam baš siguran jesu li dečki bili dokoni ili jednostavno do boli mrze nepravdu pa su se sucima Ustavnoga suda obratili ne bi li zaštitili obespravljene muškarce. Nadam se da je supruga oženjenog borca za ravnopravnost spolova puna razumijevanja za stavove svoga supruga, a da onome drugom to neće smetati pri traženju životne suputnice. Pritom ništa ne možemo zamjeriti Ustavnome sudu. Suci su odlučili u skladu s Ustavom. Doista, ravnopravnost spolova u Hrvatskoj široko je zajamčena. I tu se nemamo ni zbog čega stidjeti Europe. No praksa je nešto drugo. Ali dok nas ovaj primjer neusklađenosti Zakona o mirovinskom osiguranju s ustavnim odredbama o ravnopravnosti spolova upućuje na benignu, ali u svakom slučaju za društvo neštetnu diskriminaciju, dotle se žene na svakom koraku suočavaju s raznim oblicima diskriminacije, od radnog mjesta do vlastitoga doma. I doista se treba upitati što čisto birokratsko robovanje dosljednosti u inzistiranju na ravnopravnosti donosi društvu, osim uštede na mirovinama.
Žene se na suvremenom tržištu rada susreću s raznim teškoćama. Ako se ravnopravno natječu za isto radno mjesto, poslodavac se radije opredjeljuje za muškarca, osim u tradicionalnim društvenim podjelama poslova i zanimanja prema spolu, pri čemu manje plaćene poslove – čišćenja, krojenja, šivanja, rada na blagajni i slično – lakše dobije žena. Teže dobiju menadžerske poslove, a što se penjemo na više položaje, to je manje žena. Ali ih je, u odnosu na muškarce, mnogo više među nezaposlenima.
Odredba Ustavnoga suda samo je iznova problematizirala često spominjano pitanje ravnopravnosti spolova. Mnogi su smetnuli s uma da je prošla vlada u svom dokumentu ‘Strategija razvitka RH Hrvatska u 21. stoljeću – Strategija razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrbi’, donesenom u lipnju 2003., najavila izjednačavanje dobi za umirovljenje za žene i muškarce (Narodne novine, 97/03).
U tom dokumentu piše da bi do 2018. trebalo ‘dob umirovljenja žena povisiti na 65 godina života… Ako će porast trajanja života i nepovoljniji omjer između broja aktivnih osiguranika i umirovljenika to zahtijevati, nakon 2018. godine mogla bi se povisiti dob za odlazak u mirovinu za oba spola na više od 65 godina života (npr. 67 ili 68 godina života za oba spola).’
Nova vlast od toga nije odstupala. U Pretpristupnom ekonomskom programu 2005. – 2007. napisano je: ‘Nastavak reforme dugoročno će ići u smjeru podizanja dobne granice te eventualno izjednačavanje dobne granice za ostvarivanje prava na mirovinu za žene i muškarce, s obzirom na produljenje životnog vijeka.’
U vizijama vladajuće politike i ne naziru se rješenja za nužno povećanje broja zaposlenih i ukupne zaposlenosti, a još se kreatori budućih proračuna trebaju bojati i daljnjeg povećanja životnog vijeka stanovništva. Uz to im za vrat neprekidno pušu MMF i Svjetska banka. Evo prigode za novu predizbornu parolu raznih stranaka: ‘Birajte nas jer mi ćemo vam osigurati uvjete neometanog odlaska s posla na groblje!’ A budući da žene prosječno žive nekoliko godina dulje od muškaraca, za početak im treba produljiti radni vijek pa će država potrošiti manje novca za njihovu mirovinsku reformu.
Stariji od ukupne populacije nezaposlenih starije je od 45 godina; poslodavci u pravilu ne zapošljavaju starije. Žene iznosi udjel žena u sadašnjoj brojci nezaposlenih; najavljenim zakonskim promjenama taj će udjel još samo porasti. Mladi nezaposlenih mlađe je od 29 godina, a produljenjem radnoga vijeka za žene još će sporije ulaziti u svijet rada.
Evo prigode za novu predizbornu parolu raznih stranaka: ‘Birajte nas jer mi ćemo vam osigurati uvjete neometanog odlaska s posla na groblje!’
Današnji prizor iz doma umirovljenika u budućnosti bi mogao predstavljati kompanijski brainstorming. Vinu, a možda im se zbog produljenoga radnog vijeka skrati životni pa evo dvostrukog profita.
Ako već sada znamo za crne programe prema kojima će se u idućih tridesetak godina posve izokrenuti odnos između zaposlenih i umirovljenika, odmah treba početi i s uvođenjem adekvatnih mjera. A za to je potreban puni društveni konsenzus. Ishitreni potenc, poput posljednje mirovinske reforme, koja pokazuje svoje pravo, ružno lice, pri čemu novi umirovljenici, zbog želje državnih vlasti i njihovih mentora, MMF-a i Svjetske banke za uštedom, imaju sramotno male i apsolutno nedovoljne mirovine za život, jednostavno se ne smiju dogoditi.
